BOBOVAC

­BOBOVAC
je bio najvazniji grad u sredovjecnoj Bosni. Do ovoga grada dolazimo od mjesta Catica na pruzi Sarajevo—Samac, cestom do Sutje­­ke (9 km), a odavde losim putem uz potok Trstenicu i dalje na Poljansku rijeku i njenu vrlo usku dolinu, koja se mjestimice toliko suzuje, da je va­ljalo u stijeni isjeci stepenice, kojima se penje
uz krs zvani Ljestovace. Prosav taj tjesnac (Sutjesku) dolazimo do sastava pritoka Borovice i Miokovice, koji cine Poljansku rijeku. Odavde se vidi strma, krsevita kosa i na njoj podor nekad slavnog grada Bobovca. Podor grada, na vrhu te kose, zovu stanovnici onog kraja Gornji grad, a podor na stepenici ispod njega Donji grad.
Zub vremena unistio je tvrdi Bobovac tako, da bi bilo vrlo tesko doci do tlorisa. Najveci dio je zarastao u sumu. U gornjem gradu se jos vidi ko­mad coska velike cetveraste kule, a u donjem prostrano, zidom opasano dvoriste, i u sredini se razabire trag zdenca. Oba su grada bila spojena zidom. Bobovac bijase vazan i slavan grad, u kome su rado boravili bosanski vladari. U njemu se cu­vala i kraljevska kruna. Kralj Stjepan Ostojic spominje ga u svojim listinama "slavni dvor kraljev­stva mi u gradu Bobovcu", a Stjepan Tomaz nazi­va Bobovac "nase stono mjesto".
Sredinom XIV stoljeca povijest (biljezi prvu epizodu koja se odigrala oko Bobovca. Ban Stje­pan Kotromanic, slijedeci primjer svoga oca, isao je za tim, da svoju banov inu sto vise prosiri. Go­dine 1349 ote on Srbima Travuniju, kojom su do­ tada vladali knezovi srpski, te je pripoji svojoj mladoj drzavi, a car Dusan, da se osveti banu,
provali s vojskom u Bosnu i pade pod Bobovac, koji je vec onda bio glavna tvrdjava u Bosni. Car je uzalud opsijedao tvrdi grad. Ne mogavsi ga zauzeti, dize opsadu i povrati se u svoju zemlju. Ovom epizodom ulazi Bobovac u povijest Bo­sne, a i kasnije se cesto spominje.
U Bobovcu su banovi i kraljevi izdali vise li­stina i primili brojna "strana poslanstva". O svemu tome govori podrobnije dr. Ciro Truhelka u djelu
"Nasi gradovi". I Sutjeska i Bobovac izgubili su donekle svoju vaznost stupanjem posljednjeg bo­sanskog kralja Tomasevica (1461—1463) na prijesto, jer je on 1461 ucinio Jajce svojom prijestol­nicom.
Koliko je bila dicna prva pojava Bobovca u historiji, toliko je bila zalosna epizoda, kojom Bo­bovac zakljucuje svoju egzistenciju. Kada je, na­ime, g. 1463 silni osvajac Mehmed II presao Drinu da osvoji Bosnu, pade mu vojska pod Bobovac.
Kralj je bio posao u Jajce da okupi tamo vojsku oko sebe, koja bi imala suzbiti Osmanlije, a u Bo­bovcu osta nesto posade pod zapovijedi kneza Radaka.
Radak, nadajuci se u turskoj sluzbi svojoj sre­ci, i ne pomisli na odbranu, vec ponudi sultanu sam predaju grada. Sultan uze grad a izdajicu
dade u ime place strmoglaviti niz jednu stijenu u ponor, a proglasujuci tu osudu izrece,da kako li ce Radak njemu sluziti, kada je svome rodjenome vladaru bio izdajica. Narod oko Bobovca jos i danas pokazuje onu stijenu, pod kojom je izdajica nasao svoju placu, te je po njemu zove Radakovicom. Osvajaci ne ostavise u Bobovcu ni kamen na kamenu, vec ga do temelja razorise, a grada ne­stade gotovo sa povrsine zemlje, te mu u daljnjoj povijesti Bosne nema vise ni spomena.
Ono malo podora, sto je jos ostalo na onom pu­stom, strmom krsu, sto se na buri i vjetru razasulo, tek je jedna od najsvetijih relikvija bosan­skih, jer je svaki kamen tamo svjedok nekada­snje slave bosanske, ali i rasula Bosne.
Skoro svi nasi historiografi slozni su u tome, da je Bobovac propao kobne 1463 godine. A ipak nije bilo tako. Iz kronike Konstantina Mihajlovica znamo da
su Turci pod Bobovcem salili velike topove, za­uzeli grad i u nj smjestili posadu. Tu o izdaji Radakovoj nema ni spomena. Konstantin je kao jenicar sudjelovao pri opsadi i zauzecu ovog grada.
Turski kronicar Dursunbeg bio je upravitelj financija za vlade sultana Mehmeda Fatiha i po­red svoje sluzbe pisao je kroniku, u koju je uno­sio ono sto je sam vidio ili od ocevidaca cuo. O pohodu sultanovu na Bosnu pise Dursunbeg izmedju
ostalog i ovo: "I tako konak po konak, katkad preko planine, nekad opet poljem i dolinom, predjose put, po prilici za dva mjeseca. Carski je cador bio ra­zapet na granici te zemlje. Prethodnica pobjedo­nosne vojske stize pod grad Bobovac, koji je naj­istaknutiji grad zemlje Bosne. Ucescem obiju stra­na razvi se golema bitka, neobicno veliko krvo­prolice. Ali unatoc svekolikoj njegovoj jacini i neosvojivosti, prije no sto je i stigao sultan, da ga vidi, bozjom pomocu carske vojskovodje oruzanom rukom otvorise mu kapije tako lako kao sto jutarnji povjetarac lako otvara njezne pupoljke."
Koliko je Bobovac nastradao ovom prilikom, ne zna se, ali svakako puno nije, jer se u oba tursko-ugarska ugovora, sklopljena 1503 i 1519 g. spominje medju gradovima u onom dijelu Bosne, kojim su Turci tada vladali. U gradu je bila i po­sada, kojoj je zapovijedao jedan aga (dizdar) i imao svoga cehaju (zastupnika).
Gradu, odnosno posadi, pripadao je ogroman posjed oko Bobovca. To potvrdjuje jedna isprava kadije u Brodu (Zenica), napisana sredinom muharema 908 (21 juli 1502), koja pruza i druge dra­gocjene podatke iz onog tamnog perioda bosanske proslosti. Ova se isprava ocuvala u jednom selu u neposrednoj blizini Bobovca i to u originalu i
prijepisu. Original je napisan na papiru dugom 26, a sirokom 20 cm, nalijepljenom na svilenom platnu, a prijepis na papiru 22/24 cm. Oba su pri­mjerka ponesto ostecena, ali svaki na drugom mje­stu, pa je tekst potpun. Ovdje donosim doslovan
prijevod,:

"Sta je u ovom, slaze se sa originalom. Prenio ga je siromah Dervis Ali b. Sejh Bedrudin, mevla (kadija) u mjestu boraca, kadiluku Brod. Bog mu oprostio!
Ovo je napisano radi slijedeceg:
Neferi (vojnici) sa cehajom i agom tvrdjave Bo­bovca, koja pripada brodskom kadiluku (kotaru),
dosli su serijatskom sudu i izjavili slijedece: "Mi trazimo da se odrede granice zemlje, kojom mi raspolazemo u okolici spomenute tvrdjave. Prema izvjestaju obavijestenih te granice zemlje u su­sjedstvu spomenute tvrdjave, kojom mi raspolaze­mo, jesu slijedece: Najprije ispod Ljestovacke cu­prije niz potok, pa oda tale gore na klanac, koji ide sredinom stijena, odatle opet gore prcma Ljestovackim glavicama, pa po stijenama do vinograda.
Onda do drugog vinograda na stijenama, odatle opet do stijene, gdje se orlovi legu, odatle na Pogledski put, pa gore na Okvrgu Glavu, pa odatle
Hridu i Karaul gradini, Okvrginom Samoboru i njivi Sulejmana, a onda upravo strmo prema guvnu, pa opet strmo guvnu Kalimdzica Muslihudina, pa na guvno Sapsala Mehmeda, a odatle krilom Crvene Stijene do mlinskog jaza (benta) i prelazi
preko prelaza na potoku, pa do benta mlinskog upravo gore prema Hridskom prelazu, pa krovom Crvenih Stijena do Branice, mjesta na kojem se teferici, po putu koji dolazi iz grada, pa medjama njiva uz gornju stranu puta gore Okvrgi, pa na
vrh Okvrge, pa preko Mijakovica, Dragovica i puteva, koji dolaze iz grada, strmo prema malom po­toku silazi, a odatle stemo do benta gradskog mli­na, a onda gore s gornju stranu Barak-basine basce do Suhodola, pa preko malog Popravolja izlazi
na Okvrgu, a onda upravo gore glavi Okvrge do Kraljeva Gumna, zatim rubom sume s gornju stra­nu Karaule do Hamzine krcevine s gornju stranu cesme, s gornju stranu jame iznad Klokota, na vrhu stijene, a odatle strmom stijenom do potoka
i zavrsava se kod prelaza ispod cuprije."

Posjed tvrdjave u starim granicama nije udru­zen sa stanovnicima okolnih sela. Ovo se saznalo od obavijestenih ljudi iz sela Kocevce, koji su osta­li od osvojenja sultana Mehmeda: Grgur Orlovic, Ratko Petresin; iz Mijakovica: Kolak Mahmut,
Karadjoz Jakub i Hamza; iz Dragovica: Zivan i nje­govi sinovi, Sa rudza Hasan, Dobresinov sin Alija, Rodnic Stepan, Pavle, Bogilja, Vukac i njegovi si­novi, Sa rudza Nikola; iz Glumcica: stari Mihovil, Bozidar i Miladin; iz Rotanja: stari Juraj i Milorad; iz Poljana: stari Juraj s rodom, i Cavcic Ivan koji je muselim i brat mu Vladislav, kovac Petar; iz Lucica: Silja i sin mu Nesuh, Dolic Mihovil; iz
Tesave: stari Rodim; iz Ricica: Sudza Aladzos i Bajramlu; iz Sutiske: Telal Husein i knez; iz Sla­vina: stari Nesuh.
Ti starci i pouzdani i izabrani sijedi ljudi dali su izvjestaj, i spomenuta ogranicena zemlja osta­vljena je ljudima iz tvrdjave i ovo je na zahtjev u sidzil uneseno sedinom muharema 908 godine.
Svjedoci:
Stari Sirmerd Puscic,
Lufti-Celebi sin Balibegov,
Ali-Celebi sin Balibegov,
Dana Halil,
Vinitmil sin Dana Halilov,
Bekir-lu Sandzak,
Musa halifa,
Mehmed-Celebi iz Mostanice,
Sulejman spahija,
Sise Jusuf beg,
Aga Vrlice Alijaga,
Dobojski dizdar Mustafa-aga i drugi."
Daljim napredovanjem Turaka u Bosni i u osta­lim bosanskim zemljama Bobovac je izgubio svaku stratesku vaznost, pa je napusten i prepusten zubu vremena, a njegova posada premjestena u neki zasada nepoznati grad blize granici. Desilo se to
prije 1626 g., jer se te godine navodi medju dru­gim napustenim gradovima u Bosni.
Iz jednog zenickog sidzila zna se da je dizdar Bobovca neki Osmanaga nepoznate godine sagra­dio dzamiju u selu Janjici u nahiji Zenici. U tu dzamiju postavljen je carskim beratom novi imam;
IZVORI,LITERATURA:
--Klaric,Jirecek,Roskiewicz,Miklosic--Schematismus misionariae provinciae Bosnae Aregentinae--
\