Thursday, June 16, 2011

BANJVIR,,Trebinje

Oko 1705.g. Osman aga Resulbegovic je u Dubrovnik uputio prijepis careva fermana, kojim je naredjeno zidanje grada. Dr. Safet.beg Basagic kaze da je tvrdjava u Trebinju sagradjena u proljece 1706 godine i sluzbeno se zvala Banjvir.
Zidovi koji i danas stoje bili su gotovi prije crnogorskih napada 1711.g. a odoljeli su i kasnije pred navalama mletacke i hajducke vojske 1714 -1718 godine. Odmah iza rata. 1719. g. oko grada je iskopan HENDEK u koji je dovedena voda iz Trebisnjice, a sa zapadne strane podignut je pokretni most (na cekme cuprija). Takodjer je u okolini grada vec bio izgradjen citav sistem malih utvrdjenja mjesta ciji su se branitelji, u slucaju potrebe, u njih uvlacili.
Trebinje je , dakle, izgradjeno i utvrdjeno u vrijeme kapetanovanja Osman –pase Resulbegovica, vrsnog i velikog vakifa, a tu fizionomiju, sa manjim pregradjivanjima i dogradjivanjima, zadrzalo je sve do posljednjeg rata. ON je u gradu podigao dvije dzamije (jednu na ime Sultana Ahmeda III, pa se zove Careva ili Stara (Atik) dzamija 1719, a druga je nosila njegovo ime Osman pase Resulbegovica. Dalje je izgradio tabiju, divanhanu i hendesku kulu, svoju rezidenciju (konak), vise ducana i stambenih zgrada, mekteb, medresu, musafirhanu i sahat kulu.
Povlacenjem muslimana iz primorskih krajeva svi objekti islamskih obiljezja koje su, za oko 200 godina svog gospodstva, izgradili u Novom i Risnu, Persatu itd. bili su unisteni mletackom rukom. Svojim povlacenjem 1687 godine u Trebinje, oni su poceli graditi, za svoje potrebe, kako sakralne tako i profane objekte. Neke od mahala koje su podigli nosile su nazive po njihovim zavicajima kao Risan mahala ili porodicama Osmanovica mahala, ili po necemu drugom, Careva, Pasina mahala i sl. Neke su se porodice naselile u Policama, neke na Gradini, druge u Hrupeljima i Gorici, i selima oko Trebinja. Kad su Mlecani 1717 g. zauzeli Imotski, nekoliko porodica izbjeglo je u Trebinje i nastanilo se u Krsu.
Treba reci da je prva dzamija u Trebinju sagradjena u Policama, vjerovatno u drugoj polovini 17 stoljeca i bila je kratkog vijeka, jer su je zapalili uskoci Stojana Jankovica i Ilije Smiljanica koncem tok vijeka. Oni su cesto napadali Trebinje i okolinu, pljackali. Jedne su godine upali na Bajram i pobili sve muslimane koji su u njoj klanjali. Mjesta gdje je njihove leseve izbacila Trebisnjica nazivaju se Sehiti i Oglavci.
Sve do austoro-ugarske okupacije 1878 godine muslimanska groblja su se nalazila van gradskih bedema i zauzimala su znatan dio novog dijela Trebinja. General Babic, austrijski komandant, naredio je da se uklone groblja, a na njihovim mjestima da se podignu parkovi: Kalajev park gdje su vakufski ducani i glavni park koji i danas postoji i koji je nekad citav bio groblje, koje je prije 1930 godine netragom nestalo. Mezari su bili i pored dzamije u Policama.
Interesantno je da dio grada koji se zove Bregovi, iako je teren potpuno ravan, i u kojem je Osman pasa Resulbegovic podigao rezidenciju, a kasnije ljetnikovac (londzu), tako da se citav kompleks zove Begova kuca, pa se posve logicnim cini da je naziv Begovina (Begovi) evoluirao u Bregovi.

Na tromedji BiH, Hrvatske i Crne Gore, na krajnjem jugoistoku BiH nalazi se Trebinje.
Granici sa Dubrovnikom , Herceg Novim i Niksic , Bileca, Ljubinje i Neum i sve do 1945.g. izlazi na more u dolini rjecice Sutorine , u zalivu Topla kod Herceg Novog, kada se ovaj drugi bosanskohercegovacki izlaz na more "ukida" pod nerazjasnjenim okolnostima .

Tuesday, June 14, 2011

KULA NORINSKA I BRSTANIK-Opuzen


Kula Norinska je monumentalna utvrda iz 16. stoljeca, uz rijeku Neretvu, nasuprot usca pritoke Norin po kojoj kula nosi ime, a tik uz magistralnu cestu na ulazu u grad Metkovic.
Povijest Kule Norinske predstavlja i povijest cijele doline Neretve. Radi svoje znamenitosti i povijesne uspomene, naselje koje je nastalo s druge strane Neretve prozvalo se upravo po njoj — Kula Norinska, a danas je sjediste i istoimene opstine. O vaznosti Kule svjedoci i podatak da je ona bila na starom grbu nekadasnje opstine Opuzen, pod koju je administrativno pripadala, a i danas se nalazi u grbu grada Opuzena. Kula je podignuta kao branic Turskog carstva od upada venecijanskih brodova u Neretvu. U vojne svrhe koristena je do 19. stoljeca kad je pretvorena u vjetrenjacu, a danas je vrijedni spomenik kulture, nazalost dosta zapustena i obrasla brsljanom.

Ne zna se precizno godina kada je Kula sagradjena, ali se zna da je gradjena oko 1500. godine, odmah po dolasku Turaka u dolinu Neretve.
Kraj cetrnaestog i pocetak petnaestog stoljeca predstavlja kraj slobodnih drzava jugoistoka Evrope. Godine 1453. Osmanlije osvajaju slavni Carigrad i od tada se jos slobodnije krecu ka balkanskom poluotoku. Sultan Mehmed I., koji je oborio Carigrad i hvalio se da je "dva carstva i dvanaest kraljevina srusio, a dvije hiljade gradova osvojio", 1463. godine zauzima i Bosnu. Devetnaest godina kasnije, 1482. godine pod njegovu vlast pada i Hercegovina. Potom su Turci 1483., godinu dana iza pada Hercegovine, preoteli i porusili:
BRSTANIK
tvrdjavu kraj danasnjeg Opuzena, danas zvanu Gradina. Tu je tvrdjavu sagradio bosanski kralj Tvrtko i prodao je kasnije Dubrovcanima.
Ubrzo potom pala je i cijela danasnja neretvanska dolina i pridruzena Hercegovackom sandzaku, a 1499. godine i cijelu tadasnja neretvanska krajinu s Makarskom. Tada se neretvanskom krajinom nije zvala samo dolina Neretve, nego citav predio od Neretve do Cetine, po nekadasnjoj samostalnoj srednjovjekovnoj Neretvanskoj knezevini.

NERETVANSKA KRAJINA je bila u rukama hrvatsko-ugarskih kraljeva do 1440. godine, kada je Stjepan Vukcic Kosaca, gospodar Hercegovine, oduzima hrvatskom kralju i drzi je samo dvanaest godina. 1452. godine krajinu osvajaju Mlecani i drze je u posjedu sve do osvajanja od Turaka.
Znajuci da je Neretva prirodni ulaz u Hercegovinu i Bosnu, Turci su se upravo izgradnjom Norinske kule pobrinuli da ovaj prolaz utvrde i tako neprijatelju zatvore ulaz s mora. Ova jaka utvrda izgradjena je usred Neretvanske Doline,gdje Norin utjece u Neretvu.

VIDOSKI-Stolac utvrda


Tvrdjava u Stocu locirana je na jednom obronku brda Stolacki grad, nedaleko od lijeve obale rijeke Bregave, gdje joj se rusevine i danas vide. U izvorima od pocetka proslog stoljeca spominje se pod imenom Vidoski, a ovo ime dobila je po rijeci Videstici ili Vidovoj rijeci koja se danas zova Bregava. Sjevernji manji dio Stolackog polja, kojim tece rijeka Radimlja, zove se opet Vidovo polje.
Vidoski se prvi put u izvorima spominje 18. februara 1444. godine kao grad u zemlji Hercega Stjepana. Turci su ga zauzeli ubrzo poslije 1465. godine i u njihovoj vlasti je ostao sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Iz jedne bibliografske biljeske saznajemo da je tvrdjava Vidoski u vilajetu Hercegovini bila 1593. godine rusevna (harab). U Memibegovica opisu Bosanskog pasaluka i Putopisu Evlije
Celebije nema spomena gradu u Stocu, sto znaci da je on polovinom 17. stoljeca bio zapusten i nenaseljen. Turci su ga obnovili nakon mira u Karlovcima 1699. godine zbog cestih napada uskoka iz Dalmacije koji su, narocito za vrijeme kandijskog rata 1645. do 1699. godine, u manjim cetama dolazili do Stoca, pljackali sve do cega bi dosli i u zarobljenistvo odvodili sve muslimane koje bi zive uhvatili. Prilikom obnove grada pocetkom 18. stoljeca Turci su ovdje sagradili sedam cetvrtastih kula spojenih do dva metra debelim zidovima, zatim kulu za municiju (barutanu, dzebhanu), dzamiju, deset catrnja (cisterni) za vodu i niz stambenih zgrada. Ovdje su stanovali: dizdari, kapetani, posadnici tvrdjave i njihove porodice. U grad se moze uci samo s istocne strane do koga iz centra mjesta vodi usku serpentinasti put. Ovo je sve do pocetka proslog stoljeca bio najprostraniji grad u Herecegovini. Naselje Stolac je suburbium grada Vidoski.

Monday, June 13, 2011

POCITELJ



Pocitelj predstavlja tvrdjavu koja potjece iz srednjega vijeka. Nalazi se uz lijevu obalu rijeke Neretve kod Capljine. Utvrda je stitila ulaz u dolinu donje Neretve na putu iz Drijeva prema Biscu. Prvi put se Pocitelj navodi u povelji za vojvodu Stjepana Vukcica 1444. (Posichell, Vdobranah castello con lo contato). Kasnije je pomenut 1448 (castrum Beczitel) i 1454. (civitate Pozitell cum pertinentiis suis).
Dugo vremena pogresno se smatralo da je u Pocitelju bilo bosansko kraljevsko brodogradiliste u 14. vijeku. Cuveni drugi novi grad kojeg je Tvrtko I. Kotromanic gradio 1483. u primorju zvao se Brstanik. On je pogresno smjestan da se nalazi kod Pocitelja pa je i odredjena aktivnost oko Tvrtkovog brodogradilista, a i prodaje soli, dovodjena u vezu sa Pociteljem. Kasnije su historicari dokazali da je Brstanik bio dalje od Pocitelja, pa je sve ostalo sto se povezivalo za Pocitelj ostalo bez ikakvoga osnova. Uprkos tome i danas se moze procitati u literaturi da je Pocitelj zidao Tvrtko 1483., i da je tu bilo brodogradiliste. Pocitelj je imao znacajnu ulogu u sukobima sa Osmanlijama.

BLAGAJ-Grad Herceg Stjepan



U antickom dobu na podrucju Blagaja je postojalo ilirska utvrda i rimski castrum. U vrijeme bizantskog cara Justinijana izgradjeno je nekoliko utvrdjenih gradova na tom porucju. Blagaj se spominje u Konstantin Porfirogenetovom djelu De administrando imperio (O upravljanju imperijom) kao "Bona", dio Zahumlja. Za vrijeme Stefana Nemanje Zahumlje je bilo pod dominacijom Raske drzave, i krajem 12. stoljeca zupan Jurko je podigao crkvu svetog Kuzme i Damjana. Zahumlje postaje dio bosanske drzave u 14. stoljecu u vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanica. Tokom 15. stoljeca Sandalj Hranic Kosaca i njegov sinovac Stjepan Vukcic Kosaca vladaju podrucjem Huma i Blagaja sve do dolaska Osmanlija 1466. Inace, Blagaj je pripadao podrucju Bisca, a podrucje je poznato kao rezidencijalno mjesto bosanskih vladara i roda Hranica, Kosaca. U historijskim izvorima Blagaj je prvi put pomenut 1423. Za vrijeme Osmanlija Blagaj je bio sjediste Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko mahala, medju kojih su Carska, Hasanagina, Bunska i Galicici. Grad je imao sedam dzamija, dva hana, cetiri musafirhane, medresu, dva mekteba, tekiju, cetiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica s dvadeset osam mlinova. Do 1835. godine Bosnjaci muslimani cine vecinu stanovnistva, no za vrijeme austrougarskog razdoblja Bosnjaka krscana (katolika i pravoslavaca) je dvostruko vise. U to doba izgradjena je katolicka crkva 1908. god. i pravoslavna crkva 1893. godine. Poslije su dogradjeni zvonici 1933. do katolicke i 1934. do pravoslavne crkve.

DRACEVAC,Novi


Novi (Herceg Novi) je srednjovjekovni grad u Boki Kotorskoj koji je osnovao kralj Tvrtko I. Kotromanic. Njegovo danasnje ime Herceg Novi potice od titule hercega Stjepana Vukcica Kosace.
Grad Novi (nazivan: Sveti Stefan, Novi, Castrum de Sottorina, Castrum Novum, Novi Grad, Herceg Novi) stvoren je planski od strane kralja Tvrtka I. Bosanski kralj Tvrtko I. je nastojao da se oslobodi ekonomske ovisnosti u primorju pa je naredio osnivanje novog grada u Dracevici (Novi) i u Slanskom primorju (Brstanik). U njima je planirao otvoriti slanice i trgove za prodaju soli. Izgradnja Novog zavrsena je 1382., ali prvobitna namjera nije ispunjena. Tvrtko je odustao od slanica i prodaje soli, a zauzvrat je dobio trg Drijeva. Grad Novi je dobio drugu funkciju.
Novi je smjesten u sredini zupe Dracevice u Topaljskom zalivu, nedaleko od ulaza u Bokokotorski zaliv. Prvi njegov naziv je Sveti Stefan. Novi je bio rezidencija vojvode Sandalja Hranica Kosace, Stjepana Vukcica i njegovih nasljednika. Tvrtkovu ekonomsku politiku primjenjivao je Stjepan Vukcic koji je u Novom otvorio tkaonicu. Osmanlije su zauzele Novi 1482., kao zadnje uporiste ranijeg posjeda roda Kosace.

Sunday, June 12, 2011

BOBOVAC



­BOBOVAC
je bio najvazniji grad u sredovjecnoj Bosni. Do ovoga grada dolazimo od mjesta Catica na pruzi Sarajevo—Samac, cestom do Sutje­­ke (9 km), a odavde losim putem uz potok Trstenicu i dalje na Poljansku rijeku i njenu vrlo usku dolinu, koja se mjestimice toliko suzuje, da je va­ljalo u stijeni isjeci stepenice, kojima se penje
uz krs zvani Ljestovace. Prosav taj tjesnac (Sutjesku) dolazimo do sastava pritoka Borovice i Miokovice, koji cine Poljansku rijeku. Odavde se vidi strma, krsevita kosa i na njoj podor nekad slavnog grada Bobovca. Podor grada, na vrhu te kose, zovu stanovnici onog kraja Gornji grad, a podor na stepenici ispod njega Donji grad.
Zub vremena unistio je tvrdi Bobovac tako, da bi bilo vrlo tesko doci do tlorisa. Najveci dio je zarastao u sumu. U gornjem gradu se jos vidi ko­mad coska velike cetveraste kule, a u donjem prostrano, zidom opasano dvoriste, i u sredini se razabire trag zdenca. Oba su grada bila spojena zidom. Bobovac bijase vazan i slavan grad, u kome su rado boravili bosanski vladari. U njemu se cu­vala i kraljevska kruna. Kralj Stjepan Ostojic spominje ga u svojim listinama "slavni dvor kraljev­stva mi u gradu Bobovcu", a Stjepan Tomaz nazi­va Bobovac "nase stono mjesto".
Sredinom XIV stoljeca povijest (biljezi prvu epizodu koja se odigrala oko Bobovca. Ban Stje­pan Kotromanic, slijedeci primjer svoga oca, isao je za tim, da svoju banov inu sto vise prosiri. Go­dine 1349 ote on Srbima Travuniju, kojom su do­ tada vladali knezovi srpski, te je pripoji svojoj mladoj drzavi, a car Dusan, da se osveti banu,
provali s vojskom u Bosnu i pade pod Bobovac, koji je vec onda bio glavna tvrdjava u Bosni. Car je uzalud opsijedao tvrdi grad. Ne mogavsi ga zauzeti, dize opsadu i povrati se u svoju zemlju. Ovom epizodom ulazi Bobovac u povijest Bo­sne, a i kasnije se cesto spominje.
U Bobovcu su banovi i kraljevi izdali vise li­stina i primili brojna "strana poslanstva". O svemu tome govori podrobnije dr. Ciro Truhelka u djelu
"Nasi gradovi". I Sutjeska i Bobovac izgubili su donekle svoju vaznost stupanjem posljednjeg bo­sanskog kralja Tomasevica (1461—1463) na prijesto, jer je on 1461 ucinio Jajce svojom prijestol­nicom.
Koliko je bila dicna prva pojava Bobovca u historiji, toliko je bila zalosna epizoda, kojom Bo­bovac zakljucuje svoju egzistenciju. Kada je, na­ime, g. 1463 silni osvajac Mehmed II presao Drinu da osvoji Bosnu, pade mu vojska pod Bobovac.
Kralj je bio posao u Jajce da okupi tamo vojsku oko sebe, koja bi imala suzbiti Osmanlije, a u Bo­bovcu osta nesto posade pod zapovijedi kneza Radaka.
Radak, nadajuci se u turskoj sluzbi svojoj sre­ci, i ne pomisli na odbranu, vec ponudi sultanu sam predaju grada. Sultan uze grad a izdajicu
dade u ime place strmoglaviti niz jednu stijenu u ponor, a proglasujuci tu osudu izrece,da kako li ce Radak njemu sluziti, kada je svome rodjenome vladaru bio izdajica. Narod oko Bobovca jos i danas pokazuje onu stijenu, pod kojom je izdajica nasao svoju placu, te je po njemu zove Radakovicom. Osvajaci ne ostavise u Bobovcu ni kamen na kamenu, vec ga do temelja razorise, a grada ne­stade gotovo sa povrsine zemlje, te mu u daljnjoj povijesti Bosne nema vise ni spomena.
Ono malo podora, sto je jos ostalo na onom pu­stom, strmom krsu, sto se na buri i vjetru razasulo, tek je jedna od najsvetijih relikvija bosan­skih, jer je svaki kamen tamo svjedok nekada­snje slave bosanske, ali i rasula Bosne.
Skoro svi nasi historiografi slozni su u tome, da je Bobovac propao kobne 1463 godine. A ipak nije bilo tako. Iz kronike Konstantina Mihajlovica znamo da
su Turci pod Bobovcem salili velike topove, za­uzeli grad i u nj smjestili posadu. Tu o izdaji Radakovoj nema ni spomena. Konstantin je kao jenicar sudjelovao pri opsadi i zauzecu ovog grada.
Turski kronicar Dursunbeg bio je upravitelj financija za vlade sultana Mehmeda Fatiha i po­red svoje sluzbe pisao je kroniku, u koju je uno­sio ono sto je sam vidio ili od ocevidaca cuo. O pohodu sultanovu na Bosnu pise Dursunbeg izmedju
ostalog i ovo: "I tako konak po konak, katkad preko planine, nekad opet poljem i dolinom, predjose put, po prilici za dva mjeseca. Carski je cador bio ra­zapet na granici te zemlje. Prethodnica pobjedo­nosne vojske stize pod grad Bobovac, koji je naj­istaknutiji grad zemlje Bosne. Ucescem obiju stra­na razvi se golema bitka, neobicno veliko krvo­prolice. Ali unatoc svekolikoj njegovoj jacini i neosvojivosti, prije no sto je i stigao sultan, da ga vidi, bozjom pomocu carske vojskovodje oruzanom rukom otvorise mu kapije tako lako kao sto jutarnji povjetarac lako otvara njezne pupoljke."
Koliko je Bobovac nastradao ovom prilikom, ne zna se, ali svakako puno nije, jer se u oba tursko-ugarska ugovora, sklopljena 1503 i 1519 g. spominje medju gradovima u onom dijelu Bosne, kojim su Turci tada vladali. U gradu je bila i po­sada, kojoj je zapovijedao jedan aga (dizdar) i imao svoga cehaju (zastupnika).
Gradu, odnosno posadi, pripadao je ogroman posjed oko Bobovca. To potvrdjuje jedna isprava kadije u Brodu (Zenica), napisana sredinom muharema 908 (21 juli 1502), koja pruza i druge dra­gocjene podatke iz onog tamnog perioda bosanske proslosti. Ova se isprava ocuvala u jednom selu u neposrednoj blizini Bobovca i to u originalu i
prijepisu. Original je napisan na papiru dugom 26, a sirokom 20 cm, nalijepljenom na svilenom platnu, a prijepis na papiru 22/24 cm. Oba su pri­mjerka ponesto ostecena, ali svaki na drugom mje­stu, pa je tekst potpun. Ovdje donosim doslovan
prijevod,:

"Sta je u ovom, slaze se sa originalom. Prenio ga je siromah Dervis Ali b. Sejh Bedrudin, mevla (kadija) u mjestu boraca, kadiluku Brod. Bog mu oprostio!
Ovo je napisano radi slijedeceg:
Neferi (vojnici) sa cehajom i agom tvrdjave Bo­bovca, koja pripada brodskom kadiluku (kotaru),
dosli su serijatskom sudu i izjavili slijedece: "Mi trazimo da se odrede granice zemlje, kojom mi raspolazemo u okolici spomenute tvrdjave. Prema izvjestaju obavijestenih te granice zemlje u su­sjedstvu spomenute tvrdjave, kojom mi raspolaze­mo, jesu slijedece: Najprije ispod Ljestovacke cu­prije niz potok, pa oda tale gore na klanac, koji ide sredinom stijena, odatle opet gore prcma Ljestovackim glavicama, pa po stijenama do vinograda.
Onda do drugog vinograda na stijenama, odatle opet do stijene, gdje se orlovi legu, odatle na Pogledski put, pa gore na Okvrgu Glavu, pa odatle
Hridu i Karaul gradini, Okvrginom Samoboru i njivi Sulejmana, a onda upravo strmo prema guvnu, pa opet strmo guvnu Kalimdzica Muslihudina, pa na guvno Sapsala Mehmeda, a odatle krilom Crvene Stijene do mlinskog jaza (benta) i prelazi
preko prelaza na potoku, pa do benta mlinskog upravo gore prema Hridskom prelazu, pa krovom Crvenih Stijena do Branice, mjesta na kojem se teferici, po putu koji dolazi iz grada, pa medjama njiva uz gornju stranu puta gore Okvrgi, pa na
vrh Okvrge, pa preko Mijakovica, Dragovica i puteva, koji dolaze iz grada, strmo prema malom po­toku silazi, a odatle stemo do benta gradskog mli­na, a onda gore s gornju stranu Barak-basine basce do Suhodola, pa preko malog Popravolja izlazi
na Okvrgu, a onda upravo gore glavi Okvrge do Kraljeva Gumna, zatim rubom sume s gornju stra­nu Karaule do Hamzine krcevine s gornju stranu cesme, s gornju stranu jame iznad Klokota, na vrhu stijene, a odatle strmom stijenom do potoka
i zavrsava se kod prelaza ispod cuprije."

Posjed tvrdjave u starim granicama nije udru­zen sa stanovnicima okolnih sela. Ovo se saznalo od obavijestenih ljudi iz sela Kocevce, koji su osta­li od osvojenja sultana Mehmeda: Grgur Orlovic, Ratko Petresin; iz Mijakovica: Kolak Mahmut,
Karadjoz Jakub i Hamza; iz Dragovica: Zivan i nje­govi sinovi, Sa rudza Hasan, Dobresinov sin Alija, Rodnic Stepan, Pavle, Bogilja, Vukac i njegovi si­novi, Sa rudza Nikola; iz Glumcica: stari Mihovil, Bozidar i Miladin; iz Rotanja: stari Juraj i Milorad; iz Poljana: stari Juraj s rodom, i Cavcic Ivan koji je muselim i brat mu Vladislav, kovac Petar; iz Lucica: Silja i sin mu Nesuh, Dolic Mihovil; iz
Tesave: stari Rodim; iz Ricica: Sudza Aladzos i Bajramlu; iz Sutiske: Telal Husein i knez; iz Sla­vina: stari Nesuh.
Ti starci i pouzdani i izabrani sijedi ljudi dali su izvjestaj, i spomenuta ogranicena zemlja osta­vljena je ljudima iz tvrdjave i ovo je na zahtjev u sidzil uneseno sedinom muharema 908 godine.
Svjedoci:
Stari Sirmerd Puscic,
Lufti-Celebi sin Balibegov,
Ali-Celebi sin Balibegov,
Dana Halil,
Vinitmil sin Dana Halilov,
Bekir-lu Sandzak,
Musa halifa,
Mehmed-Celebi iz Mostanice,
Sulejman spahija,
Sise Jusuf beg,
Aga Vrlice Alijaga,
Dobojski dizdar Mustafa-aga i drugi."
Daljim napredovanjem Turaka u Bosni i u osta­lim bosanskim zemljama Bobovac je izgubio svaku stratesku vaznost, pa je napusten i prepusten zubu vremena, a njegova posada premjestena u neki zasada nepoznati grad blize granici. Desilo se to
prije 1626 g., jer se te godine navodi medju dru­gim napustenim gradovima u Bosni.
Iz jednog zenickog sidzila zna se da je dizdar Bobovca neki Osmanaga nepoznate godine sagra­dio dzamiju u selu Janjici u nahiji Zenici. U tu dzamiju postavljen je carskim beratom novi imam;
IZVORI,LITERATURA:
--Klaric,Jirecek,Roskiewicz,Miklosic--Schematismus misionariae provinciae Bosnae Aregentinae--
\

DUBROVNIK, VISOKI


DUBROVNIK
(Doborwnich, Dobrownyk) zvase
se gradic na vrlo strmom i krsevitom izdanku Huma, sto se dize iznad sastavka potoka Zenika s rjecicom Misocom, koja utjece u Bosnu kod Ilijasa. Danas se vide samo neki tragovi ovog gra­dica ili, pravije receno, utvrdjenog dvorca, u kome
su stanovali gospodari ovog kraja, od kojih je po svoj prilici potekao visocki knez Batic, Batic je je i pokopan u selu Koposcici, udaljenom cetvrt sata hoda od Dubrovnika. O postanku ovog grada ima vise verzija po kojima su ga osnovali stanov­
nici republike sv. Vlaha. U vezi s trgovinom Dubrovcana u Bosni spo­minje se ovaj nas Dubrovnik pri put 11 VI 1404 g. I to je zasad jedini spomen ovome gradu iz vre­mena bosanske samostalnosti. Bobovac i Visoki zauzeli su Turci 1463 g., pa
je po svoj prilici i Dubrovnik osvojen iste godine. U doba sultana Mehmeda II imao je svoju posa­du. Na ime spomenutog sultana sagradjena je u ovome gradu jedna dzamija. U oba tursko-ugarska ugovora (1403 i 1519) spominje se i ovaj grad,
a spomenut je i u Gazi Husrevbegovoj zakladnici od 1531 g. Okolna nahija (zupa) zvase se takodjer Dubrovnik. Od prije 1555 g. do iza 1565 g. bio je dizdar
Dubrovnika Dzaferaga, sin solaka Skendera. Ovaj je grad imao svoju posadu jos 1655 g., ali iza toga je uskoro bio napusten, a njegova posada nekud premjestena. Godine 1709 napustena je i dzamija kao rusevna, a kako nije bilo posade u gradu, nije bilo potrebno da se ona popravi. Sarajevski kadija pod­nio je 12 XII 1709 g. prijedlog, da se jedan slu­zbenik premjesti za ferasa Careve dzamije u Sa­rajevu i to obrazlaze time, sto je gradska dzamija rusevna, a obje dzamije pripadaju istome vakufu.
Govoreci o Dubrovniku Jukic kaze da su ovdje Dubrovcani topili rudu i da su ga oni i sagradili privolom Kulina bana. Jukic se sigurno oslanjao na Luka Revica.

VISOKI
Tako se zvao grad, sto je stajao iz­nad danasnje varosi Visoko, na brdu koje se sada
zove Grad. Na vrhu toga brda vidi se jos nesto toga grada. Visoki je bio kraljevski grad, u kome su cesto boravili bosanski vladari. Pod gradom je bilo podgradje i zvase se Podvisoki. Visoki se spominje prvi put 1 septembra 1355. U Visokom su drzani sa­bori, primani strani poklisari i izdavane povelje.
Najvazniji je sabor bio onaj od 1404, kada je bosanska feudalna gospoda zbacila kralja Ostoju i izabrala Tvrtka II. Visoki je imao svoga kneza. Izmedju 1402 i 1420 bili su knezovi Pavao Klesic i Vuk Batic. Turci su zauzeli Visoki 1463. Dursunbeg kaze da se grad predao bez borbe odmah nakon
pada Bobovca. Ako su Turci u ovome gradu drzali kakvu po­sadu, ona je dignuta prije 1503, jer se Visoki ne spominje u poznatom tursko-ugarskom ugovoru od te godine. I A. Georgiceo spominje Visoki 1626 medju napustenim gradovima.

Saturday, June 11, 2011

SREBRENIK, BRCKO, GRADACAC I DERVENTA





SREBRENIK.
Grad u Usori sagradjen na orlo­vima pristupacnom krsu sto strsi iznad danasnje ceste Tuzla-Srnica-Gradacac. To je bio naj­tvrdji grad u Bosni. Njegovu je arhitekturu ocrtao Truhelka. U Srebreniku je boravio bosanski ban Stjepan Kotromanic 1333 i tu 15 marta izdao po­velju, kojom daruje Dubrovcanima Rat, Ston, Pre­vlaku i otoke. I to je prvi spomen Srebrenika. Napocetku XV stoljeca bila je u Srebreniku ugarska posada, kojom je zapovijedao knez Matija. Kada su se 1430 g. zapleli Dubrovcani s Radosavom Pavlovicem u tzv. konavoski rat, opremio im je
knez Matija na njihovu molbu vojevanju sposobna organizatora Nikolu Berica, koji je organizirao dubrovacku vojsku i neko vrijeme zapovijedao njihovim taborom na Brgatu. Kako je Beric bio vjest talijanskom jeziku, to je bio jedno vrijeme
dodijeljen kondotijeru Antonelu da Savorno. Od 1464 do 1512 Srebrenik je sjediste Srebrenicke banovine. Godine 1512 zauzeli su Turci tu banovinu. Po­slije bitke na Mohacu pa do Karlovackog mira, Srebrenik je bio bez strateske vaznosti, pa je po
svoj prilici bio bez posade. Vec 1701 zapocelo se
s organizacijom grada cacke kapetanije u ciji je sa­stav usao i Srebrenik. Posadom u ovome gradu zapovijedao je cehaja gradacackog kapetana. Tu je duznost vrsio prije 1756 i poslije 1759 neki Alija. Godine 1777 grad je nesto popravljen.
Srebrenik je napusten negdje iza 1835 godine. Izgleda da su u ovome gradu ili njegovoj bli­zini bile pekare za vojnicki peksimet.
Pod Srebrenikom zivi seoska porodica Cehaje,
ciji su preci vrsili sluzbu cehaje u gradu.

BILAJ
Na rubu Bilajskog polja, pokraj ceste Petrovac-Kulen-Vakuf, vidi se podor grada Bi­laja, koji se spominje prvi put 1495. Turci su ga zauzeli prije 1577, jer je te godine bilo u Bilaju 370 turskih placenika. Zapovjednik Bilaja Alijaga odredjen je 1699 u komisiju za razgranicenje s Mletackom. Godine 1747 bio je dizdar Hasanaga sa 30 cuvara. Uz njega su bili jos kao age drugi Hasa­naga i Muharembeg. Godine 1833 bila su ovdje 4 topa. Bilaj je napusten 1838. Pod Bilajem je razoruzan jedan diovojske,
koji se nakon pada Jajca (1528) bijase razisao po Krajini. Tu je 19 jula 1737 dozivio poraz jedan dio austrijske vojske, koja je s vise strana nadirala u
Bosnu. U boju je pao zapovjednik bosanskih ceta
Alibeg Osmanpasic.

PETROVAC
je nastao po svoj prilici u prvoj polovini XVIII stoljeca. U njem je bila jedna tabija i jedna kula na vise bojeva. Porusen je oko godine 1804, sastojala se posada od nekih 20 momaka. G. 1838 ustanovljena je potrebna popravka God. 1833 bilo je ovdje 7 topova.

BRCKO
Poslije beogradskog mira podignuta je u danasnjem Brckom jedna palanka s opkopom
ili sancem i pripadala je tuzlanskoj kapetaniji.
Ta je palanka postojala jos pocetkom XIX sto­ljeca, ali je napustena prije 1833.
Osim mustahfiza i topcija bilo je u toj utvrdi i dzebedzija. Placa posade iznosila je godisnje
1098 grosa.

GRADAcAC
se prvi put spominje 1643 g., a 1701 kao palanka. Kako mu ime kaze, morao je
biti ondje neki gradic, koji je bio potpuno zapu­sten. Na mjestu toga gradica poceo se 1765 izgra­djivati danasnji grad, koji je prilicno ocuvan. S iz­gradnjom je poceo Mehmed-kapetan, a zavrsio ju je njegov unuk Murat-kapetan (1812—1821). Oko
1785 bio je to tvrd grad s opkopom i providjen sa 15 teskih topova. Zeljezni materijal izradjen je u Kresevu i Fojnici. U gradu je kula u kojoj je sje­dio kapetan, jer Gradacac nije imao dizdara. Po­sljednji kapetan u Gradaccu bio je Husein-kapetan, nazvan Zmaj od Bosne (1821—1832). Malu po­sadu u Gradaccu zatekla je okupacija 1878 g. Po sluzbenom popisu bilo je u ovom gradu 1833 go­
dine 29 topova razne velicine.


DERVENTA
Ova je varo nastala u XVI stoljecu. Grad je stajao u sredini varosi, a sagra­djen je prije 1716 i preuzeo je ulogu Dobora. Utvr­djen je 1716, neposredno pred navalu Austrijanaca, koji ga te godine zauzese, bedeme razvalise, i onda se povukose. Ubrzo iza toga grad je bio obnovljen. Opravljan je i dogradjivan 1750, 1771 i 1778. U
anonimnom opisu Bosne dva puta se govori o Derventi i oba se puta kaze, kako je grad nedavno popravljen, i topovima prilicno snabdjeven i da je tu sijelo kapetana. Godine 1833 imao je 12 to­pova. Grad je bio 1838 u dobrom stanju. Ovaj ga popis zove Velika Derventa. Sve do 1878 grad je imao posadu.
Porusen je 1890.

GRADISKA, BUZIM , DUBICA I PRIKOVRH



GRADISKA

.Na desnoj obali Save na mjestu rimskog Servitiuma, vazna zbog prelaza, spo­minje se prvi put 1295. Od ove godine pa do pada pod Turke 1537 nema nikakvih vijesti o ovom
gradu. Od pada pod Turke postaje Gradiska po­laznom tackom cetovanja, kako po suhom, tako i po Savi i Uni. Prve vijesti o Gradiskoj daje A. Georgiceo 1626 g. Tada se u Gradiskoj ne spominje nikakav grad, ali je prije 1660 ovdje sigurno postojao grad,
jer je te godine prosao ovuda Evlija Celebija i pise da ovdje ima malen cetverouglast grad, kome je u opsegu hiljadu koraka. Po Evliji Celebiji Gradiska znaci mali grad. Grad je stajao uz Savu. Izvan grada je tada bila topovska tabija. Evlija spominje dizdara. U to je vrijeme sjedio u Gradi­skoj i kapetan. Jedan izvor iz 1558 zove zapovjed­nika Gradsike kapetanom. Za vrijeme beckog rata stradala je i Gradiska.
Godine 1688 zauzeo ju je i popalio Ljudevit Badenski. Stanovnistvo se bilo razbjeglo. Neki su bjegunci prebjegli u Jajce. Godine 1693 traze ka­petan i age da se stanovnici vrate. Muslimani su napustili Gradisku 1716, a po­sada razori i spali grad da ne padne u ruke ne­prijatelju. Veci dio posade s kapetanom sluzio je u Banjoj Luci. Nakon mira u Beogradu 1739 po­vrati se gradisko stanovnistvo u svoj zavicaj. U
Gradiskoj zatekose na mjestu grada cardak opasan palisadama. U Gradisci je ponovo sagradjen grad. God. 1767 na receno je da se u Gradisku opremi stotinu zidara (duvardzija), a bosanski tefterdar narucio je potrebni zeljezni materijal u Kresevu,
Fojnici i Varesu. I 1783 nesto se ovdje gradilo ili popravljalo.
Godine 1789 zauzese Austrijanci ponovo Gra­disku i povratise je Porti 1797, iako je mir sklo­pljen 1791 g. Isti slucaj kao i s Dubicom. Grad je ostao ovaj put skoro ne taknut i takav je docekao 1878. Poslije okupacije grad je porusen.
Godine 1833 bio je u ovom gradu 41 top. Godine 1744 bio je gradiski dizdar Jusufaga, a 1789 drugi Jusufaga, 1791 Alijaga, 1804 i 1806
Mehmedaga. Mustahfizi Gradiske bili su timarlije. Njihovih je timara bilo u Lijevcu, Romanovicima i Putisu u Lasvanskoj nahiji. U ovom zadnjem selu bilo je 14 timara gradiskih mustahfiza. Poslije pada Gra­diske pod Austriju 1716 g. prestali sumastahfizi uzivati prihode od tih timara i kada je Gradiska vracena Porti, izasao je ferman da se ponovno vrate timari u Putisu starim uzivaocima uko­
liko su na zivotu, a da se na mjesto umrlih podi­jele njihovi timari novim mustahfizima. Taj fer­man izdan je 1744 g., a tada je bio dizdar Gradi­ske Jusufaga.
U stvari pobiranja prihoda od gedik-timara doslo je do spora, pa se dizdar Alija obraca bo­sanskom veziru s ovim podneskom: "Ja sluga dizdar sam Gradiske. Kada hocemo
da ubiremo seriatsku desetinu koja spada u stavku moga berata i koja je vezana za spomenute gedike i koja pripada slugama (toga gedika) u na­hiji Visoko u selu Ricice i drugim selima i nas idealni dio od gedika u zenickoj nahiji u selima Potojevic i Gradisce — tada stanovnici spomenu­tih sela zbog nekih zlih namjera protive se da mi
daju seriatsku desetinu i uobicajene resmove. Stoga molim od visoke milosti da izdate nalog upravljen na naibe Visokog i Zenice i zabitima da se desetina i resmovi ubiru po starom sistemu. Sluga Alija, dizdar Gradiske." Sa parafom naseg gospodina Hadzi Salih pase. Gospodi naibima Visokog i Zenice i zabitima:
"Naredjuje da se desetina i resmovi koji pripa­daju i koji se moraju predati odzemalja koje spadaju u stavku berata i koji su vezani za gedik imaju na stari nacin ubirati i da se ima sprijeciti sto je suprotno starom nacinu i na drugi nacin iz­vrsavanja"


BUZIM,
,je poslje Bisca najveci grad na Krajini. Nutarnji dio grada nastao je u XIV
stoljecu, a vanjski 1484 g. Turci su ga zauzeli 1576. Sljedece godine brojila je posada 150 pjesaka i 50 konjanika. Gradom je zapovijedao dizdar. Buzimskoj posadi pripadao je i Hasan, sin Behramov. On je 1620 g. prepisao u ovome gradu jedno
tursko povece djelo i na kraju se potpisao kao vodja islamske Krajine. Medju cetovodjama na Kra­jini iz Buzima je bio Mehmedaga, suvremenik Muje Hrnjice.
Za vrijeme drugog rata Karla VI s Portom opsijedale su cete hrvatskog bana 14 dana Buzim i, da nije bilo sposobnosti i pozrtvovnosti barjaktara Ahmeda Bajraktarevica, Buzim bi pao. U obrani sudjelovale su i zene. Buzim je bio uvijek u dobrom stanju. Popra­vljan je 1626 g. a i kasnije. U oba izvjestaja iz 1834 i 1838 vidi se da je grad u dobrom stanju. Godine 1833 bilo je ovdje 18 topova, a 1834 navodi
austrijsko izvjesce, svakako pogresno, da u gradu ima 10 topova, da oko grada ima 374 doma, 1500 stanovnika, a od toga 800 boraca. Buzim je bio u sastavu krupske kapetanije. Godine 1700 bio je u Buzimu cehaja neki Alija.

DUBICA
na desnoj obali Une kao Kastrum spominje se prvi put 1258. Bio je to glavni grad
Dubicke zupanije. Tu zupaniju dobise najprije templari, a onda dodje u vlast ivanovaca vranskog priorata. Godine 1538 zauzeli su Turci Dubicu i u nju smjestili posadu. U jednom opisu utvrda po Bosanskom pasaluku iz treceg decenija XVII
stoljeca kaze se da je Dubica grad male vaznosti, da unutra moze imati vise od deset, a izvan burga oko 40 kuca, a izvana i iznutra 200 ratnika s nekoliko aga i jednim kapetanom. Evlija kaze za dubicku tvrdjavu da je malena, ali tvrda i da je u njoj dizdar sa 150 vojnika. Na Weigertovoj karti taj je grad u osnovici trokutas s tri kule. Ta­kav je bio i 1878 g. Porusen je iza okupacije. Uz Unu vidi se nesto zida toga grada. Tri puta se bio boj oko Dubice, i svaki put su Austrijanci zauzeli grad. Prvi put je pala Dubica 1687 i ostala je u rukama kaptola zagrebackog do
1701, vjerovatno zbog toga, sto su je zauzeli Sisca­ni. Drugi put je zauzeo grad grof Ivan Draskovic u augus tu 1716, pa je i opet dosla u ruke kaptola
zagrebackog i ovaj put je ostala do 1741. Musli­mansko stanovnistvo Dubice toga puta zivjelo je
u Trnu kod Banje Luke. Treci put je zauzeo Dubicu Laudom 26 augus ta 1788, a povracena je tek 1796 ili 1797, premda je mir sklopljen 1791. Ovaj zadnji rat poznat je u Bosni pod imenom Dubickog rata. Koliko je puta dubicki grad popravljan, ne zna se pouzdanno. O jednom popravku radilo se 1749. Taj je posao bio preuzeo od drzave poznati sarajevski
trgovac Ahmedaga Dzenetic i kako je umro prije no je posao zapoceo, povratio je njegov sin Smailbeg drzavnoj blagajni u Travniku 27 X 1749 svo­tu od 2391
gros, sto je bio primio njegov otac od drzave kao predujam.
Od prije 1821 do iza 19 VIII 1830 bio je dizdar Dubice neki Mustafaga. U zbirci krajiskih pisama iz XVII i prvih godina XVIII stoljeca, sto ih je objavio F r. Racki u XI i XII knjizi Stari na Jugosl. akademije, ima lijep broj pisama raznih dubickih zapovjednika. Ta pisma najvise rade o izmjeni i otkupu suzanja.
Godine 1833 bilo je ovdje sest slabih topova. Zbog ucestalih obostranih prekrsaja mi rovnih ugovora izmedju Turske i Austrije u pogranicnim
mjestima na Krajini doslo je do sastanka turskih i austrijskih delegata u Dubici 19 VIII 1830. Toga je dana napisan i potpisan sened, kojim se preci­zira postojeci mirovni ugovor i njihova primjena u pogranicnim mjestima Krajine. Taj je sened potpisalo petnaest clanova du­bicke posade, a medju njima dizdar i kapetan.
Ispred Austrije potpisali su sened general Ruka­vina, Husar i Atanaskovic, a ispred bosanskog vezira Ismail ef. kao komesar za pitanja Krajine i jos cetiri delegata.
Isti ovakav sened potpisan je i u Vrnogracu.

PRIKOVRH
zvao se grad u danasnjem selu Gornja Gradina, sto lezi na tromedji dubickog, novskog i prijedorskog sreza, gdje mu se tragovi jos raspoznaju. To je selo od Dubice udaljeno oko 20 km, a isto toliko od Novog i Prijedora. U neposrednoj blizini ovog grada je selo Dvo­riste s ostacima dvora Jelovca, sto pripadase ne­kad knezovima Babonezicima Blagajskim. Te je ostatke otkrio Hasim Seric, veterinarski savjetnik, danas najbolji poznavalac proslosti Dubice i njene okoline. U poznatim listinama ove knezevske po­rodice nema spomena Prikovrhu.
U turskim izvorima spominje se Prikovrh samo jedanput, i to u jednoj nedatiranoj molbi cuvara ovog grada, koja je napisana u drugoj polovini XVII stoljeca.
Cuvari Prikovrha dobivali su placu iz prihoda vlaske baduhave Starog Vlaha. Za jednog popisa doznacena je tim cuvarima i filurija istog kraja. Ali kako ti cuvari nisu kroz dvije godine primili place, to su se oni prituzili krajiskim kapetanima
i agama. Zamjenik bosanskog beglerbega Ali-pase zatrazio je da im se plati zaostala placa iz irsalije, koja ide iz Starog Vlaha u Carigrad, pa kako im i opet nije placeno, cuvari su svoju molbu obno­vili i u njoj sve gore navedeno izlozili. I ta je molba zasad jedini dokumenat o Prikovrhu.

Friday, June 10, 2011

BREKOVICA,OSTROZAC,STINA ,CAZIN , MUTNIK I STURLIC


BREKOVICA
Na lijevoj obali Une,sjeveroistocno od Bihaca, gdje joj se podor i sada vidi, spominje se prvi put 1330. Bio je to kra­ljevski grad. Od te godine pa do pod kraj XV stoljeca pripadao je s malim prekidom knezovima
Blagajskim, a onda dodje u vlast Kobasica. Ime ovoga grada napisano je i na povelji cetinskog sa­bora od 1 januara 1572 g. jer je i Ivan Kobasic
bio medju onima, koji izabrase Ferdinanda Habsburga za hrvatskog kralja. Godine 1580 preuzeo je bihacki kapetan Brekovicu, i, da ne padne Tur­cima u ruke,dao ju je razoriti. Turci je popravise godine 1635 i smjestise posadu. Zapovjednik Brekovice zaposjedne 10 maja 1646 napusteni Furjan na Korani i stade ga obnavljati. Oko 1719 spomi­nje se kao dizdar Brekovice neki Zulfikar-aga. Ovaj je grad bio u sastavu biha cke kapetanije. God. 1838 bio je u ispravnom stanju. Austrijski opis iz 1834 ne spominje Brekovicu,
kao ni anonimni opis Bosne. Jos 1835 imao je po­
sadu. U gradu su bila 2 ispravna i 2 pokvarena topa.

OSTROZAC

lezi na kraju jedne kose iznad lijeve obale Une i kraj ceste Bihac-Cazin. Prvi put se spominje 1286 kao grad knezova Blagajskih. Turci su ga zauzeli 1577, jer je od 1578 do 1592 bilo tu sijelo ostrozackog s andzaka. Od svih nasih gra­dova najbolje je ocuvan Ostrozac, jer ga je 1900— 1902 restaurirao i u njem dvorac napravio Lothar vitez Berks. Sjeverni dio grada potjece iz srednjeg vijeka, a juzni suizgradili Turci oko 1700. Onaj prvi zvase se narodni, a drugi gospodski grad.
Grad je imao svoga dizdara, a u njemu je bilo i sijelo ostrozacke kapetanije. Dizda ri i kapetani bili su Besireviic. Godine 1700 i 1716 bio je dizdar Muhamedaga, a oko 1730 Omeraga. Godine 1833 bilo je na Ostroscu 28 topova.

STINA,
Stijena, Bila Stina je grad lijevo od danasnje ceste Cazin-Krupa, 10 km. uda ljen od Cazina. Ovdje su bila dva grada, jedan iz sred­njeg vijeka, znatno porušen, a drugi iz turskog vremena, dobro ocuvan. Godine 1575 zauzeli su Turci Stinu i oko 1626 popravili grad, a novi su grad sazidali 1771. To je najtvrdji grad sto su ga
Turci sagradili u Bosni. Po Lopasicu u Stini je sjedio dizdar. Godine 1641 bio je u Stini neki Muharem, na glasu harambasa. Stinom i Krupom za­povijedao je 1694 Ramadanaga. Toga je vremena Stina bila u sastavu Krupske a od XVIII stoljeca
do 1835 ostrozacke kapetanije. Posada se sastojala 1756 od azapa. Njihov je aga tada bio Saban. Godine 1833 bilo je ovdje 7 topova.

CAZIN je bio grad kninskog biskupa. Tur­ci su ga zuzeli 1576. God. 1578 zauzeo ga je Khewenhuller, ali ga jos iste godine ponovno zauze Ferhad beg Sokolovic i stavi u nj posadu od 130 pjesaka i 50 konjanika. Godine 1584 grad je utvr­djen.
Prvi ili jedan od prvih zapovjednika Cazina bio je neki Edhemaga. On je pao u suzanjstvo i tamno­vao u Biscu, a kada ga je s ostalim suznjima po­veo kapetan Danilo Obrican u Karlovac, docekase ih Turci Krajisnici kod Dreznika 17 decembra
1583, razbise pratnju i izbavise suznje. Oko god. 1630 u Cazinu su bile cetiri age. Medju poznatim cetovodjama na Krajini bijahu 1641 iz Cazina Huremaga Sehovic i bajr aktar Klickovic. Godine 1769 medju zapovjednicima posade bili su Sabanaga i Omeraga. Cazin je bio u sastavu ostrozacke kape­tanije i nije imao svoga dizdara.
Godine 1838 ustanovljeno je da grad treba po­praviti. Prema austrijskom izvjestaju iz 1834 u gradu je 8 topova, nesto hrane i municije. Prema popisu od 1833 Cazin je prazan. Ovo je netacno, a tako je navedeno sigurno zbog anarhije, koja je vladala u onom kraju, pa popisivaci nisu ni posli u Cazin. Iz popisa oruzja iz 1838 vidi se da su u Cazinu dva sahi-topa kalibra 1, jedan carka - top ka­libra 1 1/2 i stari gvozdeni baljem.Cazin je napusten 1851. Cazin je bio vise puta centar uzbuna na Krajini. Jedna jaca buna bila je sredinom XVIII sto­ljeca protiv kapetana Ibsir-bega Besirevica zbog neisplate placa gradskim posadama. Od 1831 do 1837 vrelo je tu zbog reforama. Godine 1851 dize se Krajina protiv Omer-pase. Tada je opaljen sa cazinskog grada zadnji top u znak pobune. Cetr­deset Cazinjana s Muratom Kapicem opremio je Omer-pasa okovane u progonstvo, i nijedan se nije vratio u svoj zavicaj.

MUTNIK
je stajao na jednom brezuljku iznad potoka Mutnice, lijevo od danasnje ceste Cazin-Trzac. Bio je to malen gradic od kojega se sada vidi jos nesto zida. Spominje se od XIV stoljeca. Zadnji su mu gospodari bili Zrinski. Zauzeo ga je Ferhad beg Sokolovic 1577 godine. Pri­padao je bihackoj kapetaniji. Godine 1834 bio je
rusevan. Oko Mutnika bilo je tada 150 kuca, koje
su davale 150 boraca. U gradu su bila dva topa. Napusten je prije 1838. g.
Kako je Mutnik bio vrlo malen, nastala je po­slovica: Ko nije grada vidio, i Mutniku se cudi. Kaze se jos: Ko nije Bisca vidio, i Mutniku se cudi.
Narodne pjesme spominju:
Od Mutnika Muju Razbudnika.

STURLC,
grad na desnoj obali Korane, uda­ljen 11 km od TrSca, a 27 od Cazina. Ime je dobio
po plemiCima Sturlicima. Turci su ga zauzeli i
utvrdili prije septembra 1636. Godine 1832 bio je 3 Nase starine dizdar ovoga grada Bali-aga. Posada je primala u zadnje vrijeme placu od prihoda dzizije. God.
1801 i 1809 iznosila je godisnja placa 2615 grosa.
Godine 1833 bila su u Sturlicu 4 dobra i dva neispravna topa.

BIHAC,JASENICA,SOKOLAC I IZACIC


BIHAC
ili Bisce se prvi put spominje (i grad i varos) 1260 godine. Bio je to slobodni kra­ljevski grad i jedno vrijeme glavni grad Kra­ljevine Hrvatske (metropolis et propugnaculum totius regni Croatiae). Turci su ga zauzeli 1592 i u
nj smjestili jaku posadu. Gradom je zapovijedao dizdar, ali je ovdje bio mnogo vazniji zapovjednik kapetan pod ciju je vlast spadalo u zadnje doba
osim Bisca jos sedam susjednih gradova. Od 1592 g. do krja XVII ili prvih godina XVIII stoljeca bio je Bihac sjediste Bihackog sandzaka. Od 1592 g. pa do kraja XVIII st. bio je najvaznija utvrda u Bosni. U XVII stoljecu bijase Bihac glavno is­
hodiste cetovanja po susjednoj Hrvatskoj, kao sto je do tada bio Kamengrad. Godine 1641 bili su u Bihacu na glasu cetovodje kapetan Idrizaga Velagic, Alaga Ibrahima gic, Ibrahimaga Cerkic, su­vremenici Muje Hrnjice i ostalih u pjesmi opjeva­nih Krajisnika. Posada je od zgode do zgode povecavana. Ta­ko je, napr., na prijedlog Alipase Hekimoglu poslije banjolucke bitke uspostavljen citav dzemat novih
cuvara i o tome izdan berat 11 IX 1150 (2 I 1738). Po anonimnom izvjestaju bilo je oko 1785 na bihackom gradu 28 velikih topova, a posada je
brojila 700 vojnika. Grad je vise puta popravljan i dogradjivan. Po­pravci su vrseni 1592 ili 1593, 1626, 1707, izmedju
1749 i 1754 i 1763 g.
Fadil-pasa je napravio jednu kulu, a pasa Muhsinovic prije 1763 jednu tabiju.
Bihacki je grad bio cetverokutnog oblika, opa­san dvostrukim bedemima. Spoljni zid bio je visok 2 hvata, a sirok 3 1/2 hvata, dok su unutrasnji bili 4 hvata visoki, a siroki 1—4 hvata. Na gradu su bila troja vrata od hrastovine gvozdjem okovana.
Oko grada je bio sa tri strane opkop ili hendek, a sa cetvrte Una. Hendek je bio sirok 4 hvata, a dubok od 1 1/2 do 2 hvata, a za niskog vodostaja Une dubljina mu je iznosila jedva dvije stope.U gradu su bile cetiri kule (Kanli-kula, Du n-
djerska, Zabija i Kapetanov a) i devet tabija (Bendbasa, Ichisar, Velika Kapija, Velika tabija, Dzibagica, Zelengrad, Bijela tabija, Handanagica i Muhsinovica).
Bihacki je grad porusen 1890 i 1891 god. na veliku zalost starih Krajisnika. Ostalo je samo nesto bedema, hendeka i Kapetanova kula. Bihacki je grad bio uvijek dobro snabdjeven svim vrstama oruzja i municije kao i hranom. Go­dine 1833 bilo je po kul ama i po tabijama Bihaca 57 raznih topova, a medju njima bijase ih 13 po­
kvarenih. Austrijske su vojske opsjedale Bihac 1594, 1689, 1698 i 1878 g.
Zadnji bihacki dizdar bio je Muharemaga Delic i bio je na zivotu do iza 1872.

JASENICA
selo, sada pripada Bosanskoj Krupi, a prije Bihacu. Tri su sela ovoga imena, i
to Jasenica Hasanbegova, Jasenica Hadzibegova i Jasenica Turska. U jednoj od te tri bila je mala utvrda, i to po svoj prilici kula. Premda o pro­slosti ove kule nije ni sta poblize poznato, ipak vjerovatno ju je sagradio neki bihacki kapetan. Pri
pacifikaciji Krajine porusio je ovu utvrdu 1837 Mehmed-pasa Vedzihija, a topove i ostalo otpre­mio u Bihac. Godine 1833 su bila ovdje 2 ispravna i 1 pokvaren top.

SOKOLAC
na lijevoj obali Une iznad Bihaca danas je jedan od najbolje ocuvanih gradova u
nas. Prvi put se spominje 1399. Turci su ga za­uzeli 1592. Bio je u sastavu
1592. Bio je u sastavu bihacke kapetanije. Posadom je zapovijedao cehaja. U zadnje doba njegova opstanka bila su u ovom gradu dva topa.
Za vrijeme okupacije 1878 zatvorila se mala ceta Sokoljana u ovaj grad i odbila dva jaca na­padaja okupacionih vojnika. U tim borbama palo je dvanaest Sokoljana, a medju njima dva brata. Po padu Bisca napustili su preostali borci ovaj grad. Sokolac je restaurirao bihacki okruznik
Lothar vitez Berks 1897.
IZACIC
.. Podor Izacica vidi se na jednom uzvisenju uz cestu, sto vodi iz Bisca u Petrovo
Licko Selo. Grad je pripadao plemicima Izacicima, po kojima je i ime dobio. Ovi se plemici spominju prvi put 1501. Bio je to malen gradic. Okruglu kulu pasao je dvostruki zid pravokutnog oblika.
Turci su ga zauzeli 1592, a prije toga dva puta su ga uzaludno opsijedali. Iza 1626 grad je poprav­ljen i u nj smjestena stalna posada. Na poledjini berata, izdanog 1 februarae . 1211 (4 X 1796) Hasanu, cuvaru Izacica, pise da izacicka posada broji 264
nefera sa 22 zapovjednika. Ovim je beratom povi­sena placa Hasanu kao i drugim, jer su razgrani­cenjem s Austrijom izgubili svoje posjede sto su bili vezani uz sluzbu u gradu. Prvih decenija pro­slog stoljeca grad je s okolinom grdno stradao.
Godine 1810 grad je, na ime, grdno ostetio i oko­linu popalio francuski general Marmont, a 1836 isto je ucinio austrijski general Waldstaten. Godine 1833 bio je j edan, a godine 1834 bila
su u gradu dva topa, a oko grada 250 rastrkanih kuca, 1000 stanovnika i od toga 450 sposobnih za borbu. U popisu gradova od 1838 uopste se ne spo­minje.

STARA OSTROVICA,HAVALA,COVKA,ORASAC I RIPAC


Stara Ostrovica
Podor toga grada stoji na istoimenom brzuljku uz lijevu obalu Une iznad Kulen-Vakufa. Krajem srednjega vijeka pri­padao je Lapackoj zupi, a gospodari mu bijahu Karlovici. Turci su ga zauzeli u decembru 1523 godine. To je bio malen gradic. Pocetkom XVIII sto­ljeca Turci su ga znatno prosirili i tada je zadobio svoj danasnji oblik. Grad je u osnovici podulji pravokutnik s jakim, do 10 m visokim zidovima.
U gradu su bile cetiri kule i dvije tabije. Glavni je ulaz s juzne, a sporedni sa sjeverne strane. Grad je vise puta popravljan (1766, 1777 i 1791).
Godine 1838 bio je u dobrom stanju.Od 1523 do 1878 drzali su Turci posadu u Ostrovici. God. 1577 brojila je posada 60 konjanika, 150 pjesaka, a 1834 g. samo 20 momaka. Carevci su vise puta udarali na ovaj grad (1560, 1698, 1737,
1789 i 1834). Gradom je zapovijedao dizdar, a od 1699, ako ne jos i otprije, sjedio je u Ostrovici i kapetan, koji je oko godine 1791 prenio svoje sijelo na Pr­kose.
Od ostrovickih dizdara spominju se: Nesuhaga (1637), Muhamedaga (1700) i Alijaga (1783).

HAVALA
je gradic na desnoj obali Une iznad Kulen-Vakufa uprema se Staroj Ostrovici. Sagra­
djen je za vlade sultana Ahmeda III (1703—1730). U osnovici je pravilan cetverokut. U gradu su dvije tabije. Godine 1838 bio je u dobrom stanju. Na­
pusten je oko 1850 g. Relativno je bio dobro ocu­van i 1934. Godine 1833 bilo je ovdje 7 topova, od toga 1
neispravan. U drugoj polovini XVIII stoljeca bio je dizdar
Havale Smailbeg Kulenovic.

COVKA
se zvase kraljevski grad u Hum­skoj zupi, u kojoj je bio glavni grad Ripac. Jedno
vrijeme bio je gospodar Covke Herman Celjski, onda Nikola Frankopan i napokon plemici Orlovici. Jedna grana Orlovica zvase se Orlovici Covski. Godine 1426 dao je kraj Sigismund s jos ne­kim gradovima i Covku Nikoli Frankopanu u za­
log. U gradu Covki napisao je 1469 jednu glagolj­sku listinu Juraj Spirancic Zadnji gospodari gra­da bili su Orlovici. Gornje Pounje s Covkom zauzese Turci 1524.
Otada je i grad i ovaj kraj ostao napusten sve do kraja XVII stoljeca, kada se ovamo naselise muslimani iz Like. Krajem toga stoljeca dosli su ovamo iz nepoznatog kraja i bezi Kulenovici. U Covki je podignuta palanka i kula, u koju se na­
seli jedna grana Kulenovica i dobi nadimak Cov­ke, kao nekad Orlovici. Palanka Covka imala je svoju posadu, a bila je u sastavu Ostrovicke ka­petanije, kojom su zapovijedali kapetani iz poro­dice Kulenovica. Ta je palanka napustena iza
1791, kada je i kapetan prenio svoje sijelo iz Ostrovice na Prkose, selo udaljeno kojih 40 minuta od Covke. Bezi Kulenovici Covke ostadose u svojoj kuli sve do 1876.
Covka je danas selo, do koga vodi puteljak sto se odvaja od ceste Kulen-Vakuf-Petrovac na de­snu stranu iduci iz Kulen-Vakufa blizu zavrsnog sedmog kilometra. U tome selu vide se danas ostaci grada Covke i Kulenovica kule, koja je iz­gorjela za vrijeme ustanka u Krajini. Vatru na toj kuli nalozio je Jovica Zoric s pridjevkom Slji­var, kmet bega Kulenovica Covke.

ORASAC
je gradic na strmom brezuljku podalje od desne obale Une, 11 km ispod Kulen Vakufa, u sastavu ostrovicke kapetanije. Posadom od 60 nefera i zapovjednika ravnao je dizdar.
Grad je sagradjen izmedju 1703 i 1730 g., uz jednu sredovjecnu kulu, koja je prip adala Humskoj zupi. Danas je u rusevnom stanju, i od svega jos se
najbolje ocuvala ta kula. Godine 1782 bio je diz­dar Ahmedaga, a iza njega Huseinaga Grozdanic i njegov sin, i ujedno zadnji dizdar Dervisaga.
Godine 1833 bila su ovdje 3 topa. Nasi Krajisnici tvrde da je Orasac zavicaj Bu­
daline Tala, najmarkantnije licnosti nase narodne epike.

RIPAC
je grad na otoku Une pravokutnog oblika s kulom istog takvog tlocrtnog rjesenja u sredini. Do nedavno se vidio jos jedan dio zida
ovoga grada. Spominje se prvi put 1408. Turci su ga zauzeli 1591. Posadom je zapovijedao dizdar. Zadnji mu je dizdar bio neki Hasanaga. On je u drustvu s Hasanbegom Rustembegovicem posjetio Kara Mahmut -pasu u Sarajevu 1832 i prema to­me bio je na protivnoj strani Husein-kapetana Gradascevica.
Godine 1833 bila su u ovom gradu dva isprav­na topa.
Grad je napusten izmedju 1833 i 1838 godine.

STARI MAJDAN,KOZARAC,PRIJEDOR I DZISRI KEBIR


­STARI MAJDAN
imao je malen gradic s jednom tabijom, a sagradjen je oko 1750, kada je
ovamo preneseno i kapetana iz Kamengrada. Gradicem je zapovijedao kapetan, jer je i posada bila sastavljena od nefera kapetanije. Godine 1838 je napusten. Danas ovom gradicu ne­ma ni traga. Godine 1833 bila su ovdje 4 topa. Cini se da se ovo naselje stalo na zivati Starim od XVIII stoljeca. U XVI i XVII stoljecu zove se
u turskim ispravama Madeni Ahen (Zeljezni Maj­dan), a u latinicnim spisima samo Majdan.

KOZARAC
prije Kozara, i pod njim varos, bijase znameniti grad u Sanskoj zupi. Podor
grada vidi se u Kozarcu. Godine 1518 Kozarac je
u turskoj vlasti. Sve do pod konac XVII stoljeca nema o Ko­zarcu nikakvih vijesti. Tek kada su Turci izgubili Kostajnicu, postaje Kozarac sijelo kadiluka i kapetanije. Sredinom augusta 1717 zauzeli su ga carevci na krace vrijeme. Iza toga je grad temeljito popravljen i providjen s 12 topova. Pri provali
Austrijanaca u Bosnu 1737 osobito se istakao u obrani Kozarca Ibrahimaga Memkovic. Medju vo­djama pobune na Krajini 1778 bio je i Ibrahimaga
Kulas iz Kozarca. Gradskom je posadom zapovi­jedao dizdar. Posada je primala placu od prihoda visockog kadiluka. Godine 1838 ustanovljeno je da je potrebno grad popraviti, ali kako grad nije potreban, odluceno je da se napusti.
Godine 1833 bilo je u gradu 6 dobr ih topova.

DŽISRI-KEBIR

(Veliki Most), danas Kulen Vakuf, bijase gradic na umjetno stvorenom otoku
uz lijevu obalu Une, sagradjen izmedju 1703 i 1730, a porusen iza 1878. U gradu su bile 2 tabije i dvoja vrata. S desnom obalom Une bio je vezan velikim mostom, koji je nekada bio i natkriven. Jos 1934 vidjeli su se temelji njegovih zidina.
Posadom je zapovijedao aga kao cehaja ostrovic-kog kapetana. U zadnje doba njegova opstanka bila su 4 ispravna i 2 neispravna topa.


PRIJEDOR
se spominje kao palanka prvi put u popisu onih mjesta u turskoj Hrvatskoj, sto
ih poharase hrvatske cete izmedju 1693 i 1696 g. Grad je stajao na jednom, ljudskom rukom na­cinjenom otoku na desnoj obali Sane, kao ono u Kulen-Vakufu, a sazidan je za vlade sultana Mahmuta I (1730—1754). U gradu su bile tri kule: Gradska, Grozdaniceva i Suplja, ispod koje je bio ulaz. Posadom je zapovijedao dizdar. Prije septem­bra 1809 premjesten je iz Prijedora dizdar Alija s vecim dijelom posade u Dubicu, i kako je zbog toga ostao u Prijedoru mali broj cuvara, to je bo­
sanski vezir Ibrahim Hilmi-pasa o tome izvijestio Istambul i predlozio da se postavi 40 cuvara s je­dnim agom, sto je odobreno, buduci da je Prijedor vazan grad i na udaru. Agi je odredjena placa od 55, a cuvarima 1955 akci dnevno. Prijedorski je grad napusten 1851, a porusen iza 1878 g. Od polovine XVIII stoljeca sjedio je u Prije­doru i kapetan. Godine 1833 bilo je u Prijedoru 15 topova, od
toga dva neispravna.

DZIZRI-SANA I KAMENGRAD


Kod danasnjeg sela Tomine bio je most preko Sane, a do mo­sta kamena kula na cetiri boja. Ta se kula zvase oko 1785 Miralhegova kula. Do kule je bio
utvrdjen odzak u kome je rezidira o kapetan, koji je cuvao most s nesto vojnika. Ka petani su bili iz porodice Kurbegovica, koji su dosli ovamo nakon pada Knina u mletacke ruke. Popis, po kome su 1833 bila tu 2 topa, broji Dzisri-Sanu u gradove, a
ovo je zapravo bila palanka. Napustena je 1838. U ovom popisu navedeno je kao Kal'ai-Sana. Go­dine 1934 poruseni su i zadnji ostaci te kule.
Odmah iznad Tomine, povise lijeve obale Sane,
vide se rusevine grada Kamicka. U XVIII stoljecu
Kamicak je u sastavu kljucke kapetanije, na te­ritoriju kliskog sandzaka ta, a Tomina u sastavu kameng radskog kadiluka, na teritoriji bosanskog
sandzaka ta. Prema tome je iznad Tomine prolazila granica izmedju ova dva sandzaka ta, kao sto je slucaj izmedju Jajca i Jezera.
O posadi na Kamicku ima podataka iz XVIII stoljeca, i to izmedju 1707 i 1824, ali je grad napu­sten prije 1833, jer ga nema u sluzbenom popisu.
Ovo navedoh, da se zna da Kamicak i Dzisri-Sana ili Ka l 'a i-Sana nisu identicni.

KAMENGRAD
u zupi Sani, posjed knezova Blagajskih, prvi se put spominje 1374, a sva je
prilika da je sagradjen iza 1346. Turci su ga zauzeli 1463 i smjestili u nj posadu. Preko 150 godina bi­jase ovo vazan grad kao polazna tacka cetovanja i ratovanja jos po preostaloj Hrvatskoj i dalje. Zbog toga se i nastojalo da se grad otme od Turaka. O tome se osobito snovalo 1524. Gradom je zapovi­jedao dizdar. U varosi pod gradom je sijelo kadije i kapetana. Nakon zauzeca Bisca i drugih gradova
na Krajini izgubio je Kamengrad svoju vaznost i otada se nalazi u opadanju, a pogotovo nakon prenosa stolice kadije i kapetana u Stari Majdan u drugoj polovini XVIII stoljeca. Grad je tako opao, da mu se danas podor nista ne razlikuje od
podora gradova, koji su prepusteni zubu vremena jos u XV stoljecu.
Posadom je zapovijedao dizdar. Jedan kamengradski dizdar nepoznatog imena pao je kod Krupe 1692 g. u svatovima koje je docekao i razbio voj­voda Mijat Vidakovic. Godine 1828 bio je dizdar Mehmedaga, sin Muhamedov. Od dizdara mnogo
se vise i cesce spominju kamengradske age i ka­petani.
Gradska posada dobivala je placu u XVI sto­ljecu, prema jednoj turskoj ispravi od 12 safera (29 VIII 1566), iz prihoda sarajevske voskarnice i mukata fojnickih i kresev skih rudnika. Bosanski vezir naredio je 27 jula 1693 jajackom
kadiji da se pobrine za ljude i konje, koji ce pre­nijeti u Kamengrad i susjedne pa lanke pet tovara
baruta. U ovo je doba prijetila opasnost ovome kraju od Austrijanaca. Kako je pri kraju XVIII stoljeca postao Kamengrad bez vaznosti, najbolje svjedoci onaj anonimni opis Bosne, u kome se ovaj, nekoc tako vazni grad uopste ne spominje,
a to kaze i popis od 1833 godine, u kom su navedena u ovom gradu samo 3 topa.
Uz Kamengrad je vezan prvi spomen nase na­rodne pjesme, pa je po tome ovaj grad vazan,

BANJA LUKA I JAJCE


BANJA LUKA
se pvi put spominje 1494 g. kao grad u onovremenoj Jajackoj banovini i
iza Jajca najvazniji i najtvrdji grad u dolini Vr­basa, koji je s Jajcem zajedno najduze prkosio turskom rasezanju i tek krajem 1527 ili prvih dana 1528 pao u turske ruke. U jednoj ispravi kralja Vladislava II Jagelovica od 6 februara 1494 spo­minje se Juraj Mikulasic kao kastelan Banje Luke. Pod gradom bila je varos s jednim katoli­ckim samostanom. Za vrijeme turskog pustosenja
1494/95 dobivali su gradjani pomoc od kralja. Go­dine 1519 spominje se Banja Luka zajedno s gra­dovima Vrbasom i Zvecajem (Banya Lwka, Zweczay cum castro Verbaz). Podor grada Banje Luke vidi se jos danas na brezuljku iznad lijeve obale
Vrbasa u Gornjem Seheru. Za turske vlade bila su jedno vrijeme (XVII
stoljeca) u Banjoj Luci dva grada (dvije tvrdjave ),
jedan u Gornjem, a drugi u Donjem Seheru. Ta dva grada spominju A. Georgiceo 1626, Hadzi Kalfa oko 1650, biskup Maravic 1655 i Evlija Ce­lebija 1660 godine.
Gornji Seher je onaj dio danasnje Banje Luke, koji je postojao prije turske okupacije kako je vec receno, sastojao se od grada i varosi. Turska ga vrela zovu Eski Banja Luka (Stara Banja Lu­ka). Receno je da se vidi nesto podora ovoga gra­dana lijevoj obali Vrbasa iznad mosta preko po­toka Sutulije. Po Evliji Celebiji taj grad dopirao je do Vrbasa, a u novije doba nadjeni su tragovi zida bas do obale te rijeke. Taj grad i Podgradje spominje i Sofi Mehmed-pasina zakladnica, napi­sana 1554 g. Hadzi Kalfa zove ga Gornji Grad za razliku od onoga u Donjem Seheru i sto je vazno, on napominje da je uzet od nevjernika. Tada je imao svoju posadu i svoga dizdara, i bio je samo­stalan. Nezna se kada je napusten. To je moglo biti poslije 1688. Sigurno je da nije postojao pri navali princa Hildbughausena 1737 g.
Bilo je historicara, koji su ovaj grad u dana­snjem Gornjem Seheru identificirali s Vrbaskim Gradom (Verbaz, Orbasz, Urbaz, Vrbaz, Wrbaz). Buduci da se 1518 godine spominje napose grad Banja Luka, a napose grad Vrbas, jasno je da su to dva grada. To je smetalo i poznatog historicara Thalloczy-a, pa je ovo pitanje ostavio nerijeseno.

Jasno je da je jos prije turske okupacije na teritoriju danasnjeg Gornjeg Sehera bio grad i pod njim varos i da se oboje zvalo Banja Luka. Gdje je onda bio grad Vrbas?
Donji Seher osnovao je Ferhat - pasa Sokolovic izgradnjom svojih zaduzbina i drugih zgrada. Grad u Donjem Seheru sagradjen je tik uz lijevu obalu Vrbasa i zvase se Novi Grad. Ovaj je grad i danas u dobrom stanju. Na mjestu ovoga grada stajala je 1587 tophana (arsenal), koju je osnovao Ferhat - pasa. Ta je tophana pretvorena u grad za
vlade sultana Mehmeda III (1595—1603) i po obi­caju dzamija u tvrdjavi nosila je ime istog sultana. To se vidi iz jedne isprave kojom se postavlja imam u ovoj dzamiji 1739. Grad se zove Kal'ai-dzedid (Novi Grad). Za ovaj se grad zna da je popr avljen 1639, 1714, 1737
ili 1738, 1809 i 1868 g. Pri ovom zadnjem popravku podignuta je i ona topnicka vojarna. Godine 1838
uvrsten je ovaj grad medju one koji nisu potrebni popravka. A. Georgiceo kaze da su u Banjoj Luci dva grada, izmedju kojih je udaljenost 4 milje, sto je
skoro i pogodio, dok Evlija kaze da su udaljeni vise od dva koraka, a to ce reci da su vrlo blizu. I ovaj je grad bio samostalan, jer je imao svoga dizdara. Od druge polovine XVII stoljeca Banja Luka je sijelo kapetanije. Zapovjednik topcija
(topcaga) bio je 1719 Mustafa Alajbeg Svetackovic. Godine 1688 zauzeli su carevci na krace vrijeme Banju Luku. Od jula do 4 augusta opsjedao je ovaj grad general Hildburghausen, znatno ga ostetio, ali ga nije mogao zauzeti. Tu su 4 augusta carev­ci dozivjeli zestoki poraz i okanili se Bosne. Po­red ostalog ostavili su na bojistu 12 topova i 3 havana.Anonimni opis Bosne, pisan oko 1785, navodi
da u gradu ima 50 velikih topova. U doba Evlije Celebije stajao je pred ovim gradom top od 30 pedalja. Po Jukicu bilo je oko godine 1850 25 veli­
kih topova u ovome gradu. Po sluzbenom popisu iz 1833 g. u gradu su bila
23 topa, a medju njima i onaj tradicionalni top haberdar.
U ovom je gradu bilo 9 tabija, koje i danas po­stoje.
Ovo sve sto je dosada receno odnosi se na da­nasnji grad u Donjem Seheru, ali sad bi trebalo odgovoriti na pitanje, gdje je bio grad Vrbas, sre­diste Vrbaske zupanije, koja se sterala s obje stra­ne rijeke Vrbasa. Pored drugih vijesti o gradu
Vrbasu za nas je vazno da je nakon pada Jajca 1527 zapovjednik Vrbaskog grada Andr ija Radatovic, videci da se ne moze obraniti od Turaka, zapalio tvrdi grad i varos i sramotno pbjegao.
O mjestu gdje je ovaj grad lezao ima vise kombi­nacija i kako je vec spomenuto, Thalloczy je osta­vio ovo pitanje otvoreno, jer se mjesto nije moglo
ustanoviti. Nije iskljucena mogucnost, da je ovaj grad Vrbas lezao na teritoriju danasnjeg Donjeg Sehera i izgradnjom ovoga da je nestalo traga
starom gradu Vrbasu, koji se spominje u pozna­tom tursko-ugarskom ugovoru od 1519 godine na­pose, a Banja Luka (danasnji Gornji Seher) napose.
Naravno, ovo je nova pretpostavka.


JAJCE

Grad lezi na brezuljku iznad usca Plive u Vrbas. Utvrdjenje grada Jajca sastoji se iz glavne ci­tadele, koja zahvata cetvrtasti prostor vrha uzvisenja i zida, ciji je oblik uslovljen konfiguracijom zemljista. U samoj citadeli su danas porusene sve
gradnje, vidi se jos samo mjesto tabija u jugo­istocnom uglu citadele, koje su zamijenile na tom mjestu nekadasnje kule. Drzi se, da je dvor cita­dele bio na istocnoj strani. Ulaz u citadelu s re­ljefom grba nalazi se na juznoj strani, dok na za­padnom zidu citadele postoji tajni ulaz. Bedem oko varosi polazi od jugozopadnog i sjeveroisto­cnog ugla citadele i ide sve do obale Vrbasa, uz koji je nekad tako djer postojao zid, ali mu se da­nas vide jos samo tragovi. Zid, koji polazi od ju­gozapadnog ugla citadele i ide uz rijeku Plivu, ima dvije kule: okruglu Medvjed-kulu i nize jednu kapi -kulu. Drugi zid bedema ima danas još samo
dvije vidljive kule s ulazom, jednu blizu Vrbasa s kapijom, a druga kula, koja je ispod same cita­dele, pretvorena je u tabiju. Cini se, da su na ovom zidu u srednjem vijeku postojale jos dvije kule.
Temelje danasnjem Jajackom gradu udario je Hrvoje Vukcic Hrvatinic izmedju 1391 i 1404 god. Sva je prilika da je on sagradio samo citadelu, a da je prije toga postojala Medvjed-kula. Ostali dio grada izgradili su bosanski kraljevi, Madzari u vri­jeme Jajacke banovine (1464—1527) i kasnije Turci.
U Jajcu je rezidirao zadnji bosanski kralj Stje­pan Tomasevic. Turci su zauzeli Jajce u junu 1463 god. i drzali ga do 24 XII iste godine. Od 1464 do 1527 g. Jajce je sijelo tzv. Jajacke banov ine. Vise puta kusali su Turci zauzeti ovaj grad. Sva nasto­janja ostala su uzaludna do decembra 1527 godine.
Za pad Jajca saznalo se u Mlecima i u Becu izme­dju 20—28 januara 1528 god. Poslije bitke na Mo­acu palo je i Jajce. Turci su u ovom gradu drzali posadu s dizdarom na celu. U drugoj polovini XVII stoljeca spominje se i kapetan jajcke kape­tanije.
Zadnji dizdar Jajca bio je Sulejmanbeg Kulenovic, pristasa pokreta Husein kapetana Gradascevica. Godine 1833 bilo je u gradu 12 topova i4.
prangija. Oko ovoga grada vodile su se borbe 1851 i 1878 godine.
Nakon sloma pokreta Husein kap.Gradascevica 1832 god. opremio je novi bosanski vezir Mahmut Hamdi-pasa nesto nizama Arnauta u Jajce, koji su
ostali ovdje do 1833 godine. Ovi su nizami zauzeli i dzamiju sultana Sulejmana II (bivsu crkvu sv. Luke) za svoje potrebe, i nepaznjom Arnauta doslo je do pozara, u kome je ova dzamija stradala. Dj.Mazalic misljenja je da je i prije Hrvoja
ovdje postojao neki grad.

KOTOR I KLJUC


KOTOR
grad u zupi Vrbanji prvi put
se spominje oko 1382. Iznad lijeve obale Vrbanje kod Kotor-Varosi videse rusevine Kotora, koji je jedno vrijeme pripadao hercegu Hrvoju. Na 2 aprila 1412 g. dao je Hrvoje Kotor svojoj zeni Jeleni kao jamcevinu za uzajmljeni novac.
Sigurno po predaji navodi Jukic da je Hrvoje umro u Kotoru. Kotor je kasnije usao u sastav Jajacke banovine. Turci su ga zauzeli prije 1519 i smjestili u nj posadu.
Timari kotorskih mustahfiza nalazili su se u se­lima oko Visokog i visockog Dubrovnika. Bice da su u Kotor premjesteni mustahfizi iz nekog grada, koji je bio blizi Visokom. Do 1838 imao je Kotor posadu. Dok su Austrijanci drzali desnu obalu
Save (1718—1739), i kobaska je posada sjedila u Kotoru,koji je bio u sastavu kobaske kapetanije,dok je u sudbenom pogledu pripadao Jajcu.
Godi­ne 1833 bio je u ovom gradu samo jedan top. Po imenu pozna ti su dizdari: Huseinaga 1557, Salihaga do 1748, njegov nasljednik Avdaga od 1758 do iza 1793, Mehmedaga 1810 i njegov sin Abdurahmanaga 1816. Godine 1858 dobrovoljno je
ustupio Salihaga sluzbu dizdara svome bratu Avdagi. Dizdarev timar u Tacbilu iznosio je 3400 akci.
Anonimni opis kaze da je Kotor mala tvrdjavica, opasana bedemom, s malim topovima, a uz nju predgradje sa, po prilici, sedamdeset kuca.
Grad (tvrdjavu) Kotor zove Jukic Bobas, a u
narodu se i danas cuje Bobac.

KlJUC

na jednoj okomitoj stijeni uz li­jevu obalu Sane u Mrenskoj zupi ili Banici prvi
put se spominje 1325. Banica s Kljucem pripadase knezovima Stjepancicima (Hrvatinicima). Vukoslav, sin kneza Hrvatina, spominje se od 1315 do 1325
kao kljucki knez. Poznato je da je u Kljucu pro­veo posljednje dane svoga zivota zadnji bosanski kralj Stjepan Tomasevic. Turci su zauzeli Kljuc 1463.
Danas su ovdje rusevine dvaju gradova, srednjevjekovnog i turskog, ali se zasad ne zna kad je ovaj drugi sagradjen. Sve do 1838 drzali su Turci posadu u Kljucu, kojoj je na celu bio dizdar.
Krajem XVII stoljeca sjedio je u Kljucu i kape­tan. Sest suzanja Karlovcana (Grgo Matic, Ivica Capan, Mate Krivacic, Ivica Vukovic, Mate Pivelic
i Nikola Keser) tamnovalo je u Kljucu oko 1670
i odavde pisu hrvatskom vicebanu u Turopolje da
su zivi i zdravi i mole ga da im posalje sablju zagrepkinju za nekog Sabanagu, koji im je bio pri ruci u velikoj nevolji. Bosanski vezir Mustafa-pasa Daltaban nalozio
je 16 sevala 1109 (27 IV 1698) jajackom kadiji da posadu u Kljucu opskrbi s hiljadu oka dvopeka. Posljednju ulogu odigrao je ovaj grad 1878 na 8 septembra. Okupacione cete imale su 313 mrtvih i ranjenih, a medju njima 12 casnika. U otporu se
istakla junastvom i jedna Kljucanka.
Dzamiju u gradu sagradio je neki Hadzi Osman, u kojoj je 1775 bilo osam sluzbenika.
Godine 1833 bilo je u Kljucu samo 5 topova.

Thursday, June 9, 2011

VINAC,SOKOL,JEZERO,BOCAC,ZVECAJ


VINAC
Vincac, Koszeruvar, gradić 13 km od Jajca na jug na strmom krsu iznad desne obale
Vrbasa, pripada vrsti gradova koje njemacka zna­nost zove Burgstall. Vinac spada u red gradova koji su branili pristup Jajcu. Pod gradom je bilo podgradje (Sotto Vinazac). Prvi put se spominje 1453 g. Grad je imao svoga kapetana. Turci su ga
zauzeli 1498. U oba tursko-ugarska ugovora (1503 i 1519) spominje se Vinac medju gadovima koji pripadaju Turcima, pa nije tacno sto Evlija kaze da je Vinac zauzeo Gazi Husrvbeg 1527. Turska je posada brojila 50 clanova s agom na celu. Go­dine 1693 gradom je zapovijedao cehaja jajackog kapetana. Napusten je nesto prije 1833, a Jukic kaze da je skoro napusten.

SOKOL
(Sokolac) u Plivi, dobro poznati grad, gdje je u julu 1363 porazio ban Tvrtko mocnog ugarskog kralja Ljudevita. Sokol se prvi p ut spominje 1357. Turci su ga najprije zauzeli u junu 1496 i konacno 1518, dok se to po Hammeru desilo 1521 g. Turci su u Sokolu drzali posadu sve do ne­sto prije 1833. Jukic pise 1850 g. da je Sokol sko­ro napusten i kaze da mu je dizdar jos na zivotu.
Grad Sokol (Kuripesic, U Kuripesicevom putopisu ima kratak opis i slika
(crtez)
Danas gotovo nema ni traga ovome gradu.

JEZERO - GOL-HISAR.
U danasnjem mjestu Jezeru na Plivi, nedaleko Jajca, bila su dva gra­da: jedan sredovjecni, zvan Jezero, a drugi turski, prozvan Gol-Hisar.
Grad Jezero stajao je na brdu Vaganj a pod njim je bila varos s jednim samostanom. Ovaj se grad prvi put spominje 1492 godine, dok se jezer­ski samostan spominje nesto prije (1469). Turci su ga zauzeli 1518. Ovom godinom nestaje spomena
gradu Jezeru. Na otoku Plive sagradili su Turci novi grad koji se u turskim ispravama zove Gol-Hisar (goljezero, hisar-grad. Grad je bio u osnovici pravilan
cetverokut s visokim bedemima. Na sjevernoj stra­ni bila su malena dvostruka vrata. Prelazilo se s kopna na otok visecim mostom na lance koji su
strazari nocu dizali koloturom i uz vrata prisla­njali. Ovaj se grad prvi put spominje 1660. Tada je u njemu bio dizdar sa 70 cuvara. U XVIII stoljecu
pripadao je Kljuckoj kapetaniji. Oko 1800 bilo je ovdje 7 mustahfiza timarlija. Napusten je prije 1833.

BOCAC
je gradic na lijevoj obali Vrbasa, na pola puta iz Banje Luke u Jajce. Podor mu je
opisao dr. Truhelka u svome djelu Kraljevski grad Jajce. Grad se prvi put spominje 1494 godine, a 1516 nalazio se u turskoj vlasti. Turci su ga utvrdili i u nj stavili posadu. Iz anonimnog opisa Bosne saznajemo da je Bocac bio onda tvrdi grad s malo topova. Ovaj je grad napusten nesto prije 1833. Ne spominje ga popis od 1838. Jukic kaze da su u njemu bila dva topa oko god. 1850, ali ovaj je grad
bio napusten prije 1833, jer je u popisu naveden kao prazan.
Prvi poznati dizdar bio je Smailaga, sin Muhamedov, a vrsio je ovu sluzbu od prije sredine maja 1617 do iza marta 1626. Prije maja 1617 sa­gradio je u selu Triskovini, izgleda svom rodnom mjestu, dzamiju, mekteb i tekiju i za uzdrzavanje
tih zaduzbina uvakufio je trideset hiljada akci u gotovu, svoj posjed kao milk i dva cifluka: Ponir i Ponikve u istom selu, koje se kasnije prozvale Agici. Tu zive njegovi potomci i bila varos. Smail-aga je imao sina Aliju.
Godine 1704 dizdar je Mehmedaga, sin Alijagin, 1793 Mustajaga, a godine 1815 opet drugi Me­hmedaga.

ZVECAJ.
Razvaline ovoga grada stoje na lijevoj obali Vrbasa, iznad danasnje ceste Jajce —
Banja Luka. Od Jajca je udaljen 40 km. Podor Zvecaja opisao je dr. C. Truhelka u djelu "Kra­ljevski grad Jajce". Zvecaj se spominje prvi put 15 I 1404. To je
tada bio dvor hercega Hrvoja. Toga je dana ovdje
sklopio Hrvoje s Dubrovcanima savez protiv kralja Ostoje. Petnaest godina kasnije (5 I II 1419) primio je ovdje Ostojin sin Stjepan dubrovacke poslanike i potvrdio im privilegije.
Nakon pada Kljuca 1463 g. zauzeli su Turci i Zvecaj i stavili u nj posadu od 50 jenicara i 30 drugih vojnika, a zapovjednikom te posade ucinise Konstantina iz Ostrovice, pisca poznate kro­nike. Krajem iste godine zauzeo je kralj Matija
Korvin uz neke druge bosanske gradove i Zvecaj i stavio u nj posadu. Za Matijine vojne na Bosnu 1480 g. boravio je on u Zvecaju. U tursko-ugarskom ugovoru od 1519 g. spominje se Zvecaj s gradovima Banjom Lukom i Vrbasom (Orbasz), koji su pripadali kralju Ljudevitu II. Zvecaj su zauzeli Turci 1528 g. za vlade bo­sanskog namjesnika Gazi Husrevbega. Bez borbe Zvecaj je predao njegov kapetan Andrija Dresneky. Zbog toga je kralj Ferdinand proglasio Drenekya izdajicom i lisio ga njegovih posjeda u Po­zeskoj zupaniji. I zpravao o tome napisaa je u Ostrogonu 10 II 1528 godine.
Ne zna se da li su Turci poslije 1528 u Zvecaju ikada drzali posadu.

SUSID,PRUSAC


SUSID (Zuzid) zvao se grad u zupi Uskopje a stajao je na jednom brezuljku, koji se skoro okomito obara u dolinu rjecice Gracanice, koja se ulijeva u Vrbas kod istoimenog sela, udaljenog 7 km od Bugojna iduci prema Gornjem Vakufu.
Od sela Gracanice udaljen je ovaj gradic koja ce­tri kilometra. Grad je cetvorokutne osnovice s jednom skoro porusenom kulom kvadratne osnovice. God. 1940 bila su u selu Kordicima tri starca, koji su pamtili ovu kulu kad je jos bila pod krovom. U gradskom oboru vide se tragovi neke zgrade. U poznatim ispravama iz vremena bosanske samostalnosti nema spomena ovome gradu. Prvi se put spominje 1403 god. u tursko-ugarskom ugo­voru i tada je vec bio u turskoj vlasti. Spomenut je i u zakladnici Mustafabega Skenderpasica od 1517 god.
U tursko doba Susid je imao dizdara i malu posadu. Oko 1800 god. bilo je ovdje pet mustahfiza timarlija. Na dizdara nas sjeca Dizdarev po­tok, desni pritok Gracanice, i pred gradom Dizdarevo Polje. Grad je napusten prije 1833 godine.
Po predaji izgleda da je Susid bio kraljevski grad. Nesto podalje od ulaza u grad ima u kamenu uklesana stolica, koju zovu kraljevom, ocuvao se spomen u Kordicima na kraljicu Jelenu. Za nju pricaju kako bi tjesnac pod gradom zajazila vo­lovskim kozama i kako bi se onda po jezeru vo­zala u camcu.
Jukic, a po njemu i Klaic, kazu da Susid lezi na Vrbasu.

AKHISAR - BIOGRAD - PRUSAC. Razvaline ovoga grada vide se na jednom strmom brijegu
kojih 5 km juzno od Donjeg Vakufa. Pod gra­dom je bila varosica, na koju nas sjeca danasnje Varosiste, na cijem je prostoru prije 25 godina
sagradjena osnovna skola. Gradi i varosicu Prusan
(mjesto Prusac) spominje Kuripesic, koji je onuda prosao 1530 godine.
Na Pruscu gradu napisao je bosanski sandzak Skender-beg jedno pismo Dubrovcanima 29 julija. Godina nije napisana, a dr. Truhelka stavio je ovo pismo u 1478 godinu. I to je prvi spomen Prusca.
Pod imenom Biograd dolazi prvi put u tursko-urarskom ugovoru od 1503 i 1519. Katarino Zeno prevodi Biograd u Castel bianco, a i tuski naziv Akhisar cisti je prijevod (ak, bijel i hisar, grad).
U svim ispravama i drugim opisima na turskom i arapskom jeziku uvijek se pise Akhisar.
Srednjevjekovni gradic prosirili su Turci opasavsi mu zaledje bedemom. Opis grada ocuvao se u putopisu Evlije Celebije. U anonimnom opisu
Bosne nema Prusca.
Napusten je 1838 god. Jedan dio prusacke posade uzivao je timare, a ostali primao ulefu. Prvi po imenu poznati dizdar, Hasanaga, vrsio je tu sluzbu do 1768, a onda je otisao na hadz i vracajuci se iz Egipta umro na moru. Tako je za­biljezio njegov sin i nasljednik Mustafa-aga a dizdarem morao je postati prije oceve smrti. Tu je sluzbu vrsio do iza 1773. Ove godine pise ovaj dizdar kako mu se
u subotu 17 muharema 1178 (10 IV 1773) rodio sin Muharem i primjecuje da mu je to dvadeset i drugo dijete. Osim ovoga zabiljezio je jos godinu rodjenja dvaju sinova: Abdulaha, rodjenog 1155,
(1742) i Sulejmana 1177 (1763). Zadnji dizdar bio je Abdulahaga Rustempasic.
Godine 1833 bilo je u Pruscu 7 topova.

Wednesday, June 8, 2011

DOBOJ,TESANJ,DONJA TUZLA I SOKOLAC


DOBOJ
u Usorskoj Banovini prvi se put spo­minje g. 1415. Turci su ga zauzeli prije februara 1503. Ovaj grad spada u bolje ocuvane gradove. Godine 1915 vrseni su veliki popravci na ovome gradu, isto tako popravljao ga je i Zavod za za­stitu spomenika kulture BiH god. 1950 i 1951. Posadom je zapovijedao dizdar. Godine 1657
brojila je posada samo 30 cuvara s pet aga, a to znaci, da je jedan dio cuvara bio otisao na bojiste.
Tada je bio u Doboju samo jedan top i jedan havan, pet bureta praha, nesto olova i cetiri bajraka. Oko 1785 grad je bio prilicno tvrd, ali artiljerijom­ nije bio pr ejak. Godine 1800 bilo je 10, a go­dine 1804 15 cuvara. God. 1833 u ovome je gradu
11 topova. Dva su puta na krace vrijeme zauzeli Austri­janci Doboj, i to 1697 i 1718 g. Od prvih godina XVIII stoljeca Doboj je sijelo kapetanije.
God. 1502 bio je dizdar neki Mustafaga, oko 1750 takodjer neki drugi Mustafaga, 1832 Ome­raga. U junu te godine posjetio je Omeraga novog vezira KaraMahmut -pasu u Sarajevu i povratio se s njegovom propusnicom, izdanom 26 juna.
Prije izgradnje tvrdog grada u Tuzli slani su ovamo buntovnici u zatvor.

TESANJ,
grad u Usorskoj Banovini, sagradjen je na strmom brezuljku sto se dize u sredini da­nasnje varosice istog imena. Gornji je dio grada nastao jos u srednjem vijeku, a donji sagradise Turci 1115 (1703—04) za vlade sultana Mustafe i
bosanskog vezira Mahmed-pase. Grad je prostran i prilicno ocuvan. U gornjem je gradu bilo je jos 1940 g. nekoliko kamenih dzunleta. Tesanj se prvi put spominje 1461 u jednoj ne bas pouzdanoj povelji. Turci su ga zauzeli oko 1512. Posadom je zapovijedao dizdar, a od prvih godina XVIII stoljeca Tesanj je sijelo i kapetana.
Anonimni opis Bosne navodi da u gradu imaju tri baterije i 15 velikih topova. Godine 1833 bio je tu 31 top.
Godine 1804 bilo je u ovome gradu oko 20 cu­vara. Neki Emin Ahmed Misri bio je bascaus i tufekcija u gradu Tesnju 1198 (1793). On je uvak ufio jednu knjigu koja je kasnije dospjela u Gazi Husrevbegovu biblioteku u Sarajevu i nosi broj 649. Grad je bio 1838 potreban popravku i nije na­pusten sve do 1840 g.
Prije 1638 i poslije 1641 bio je dizdar Hasanaga, 1758 Alijaga.
Na ovom je gradu izveo neke konzervatorske radove 1950 Zavod za zastitu spomenika kulture NR BiH.

DOBOR.
Podor ovog grada stoji na jednom humku Vucjak-planine, iznad lijeve obale Bosne,
nedaleko varosice Modrica. Taj se grad sastojao od dvije kule spojene sa
dva paralelna, po 18 m duga bedema. Na tom se mjestu probija rijeka Bosna kroz klanac, sto ga zatvaraju ogranci planina Vucjaka i Trebovca.
Dobor je sagradio oko 1387 hrvatski ban Ivanis Horvat da odavle lakse vrsi upade u Slavo­niju. On je pod Doborom bio i porazen 1393 ili 1394. Dobor je spadao nekada medju strategij ski najvaznije bosanske gradove. Dobor je narocito poznat po onoj katastrofi bosanskog plemstva iz 1408. Krajem XV i pocetkom XVI stoljeca Dobor
je bio u vlasti Berislavica, najmocnijih slavonskih plemica toga vremena. Husref-beg je zauzeo Do­bor 1536. U grad je smjestena posada od 40 cu­vara, koji su ovamo dosli iz Sapca. Medju tim voj­nicima bio je neki Muhjudin, sin Iljasov, i ostao u Doboru do smrti, dok su ostali cuvari nekud pre­mjesteni, a na njihovo mjesto dosli su drugi.
Muhjudin se bavio pored svoje sluzbe i pcelar­stvom. Mozda je Muhjudin bio pcelar Husrevbegov, jer se zna da je ovaj u prvoj polovini 1537 god. uvakufio 150 kosnica u Doboru. Muhjudin je kasnije postao dizdar Dobora i u tome svojstvu i
umro 1587 g. Naslijedio ga je sin Jusuf - aga i tu sluzbu vrsio 23 godine. Umro je u Doboru 1019 (1610) u 80 godini zivota, a kad je s ocem dosao u Dobor, bilo mu je 7 godina. Jusuf - agu naslijedio je sin, kome imena ne znamo. Berat je dobio za ovo mjesto za vezirovanja Ibrahim Hana na Bosni uz pomoc Kasim efen­dije, tefter emina, koji je bio iz kraja oko Dobora. Ovaj, po imenu nepoznati dizdar blagosilje Kasim
efendiju, a tuzi se na Ibrahim Hana kao covjeka, koji bas nije volio pravdu. Po drugu godinu ostao je dizdar, a onda je to mjesto predao nekom dru­gom i primljeni novac uvakufio, a on se primio sluzbe u dzamiji u Jakesu. Ovaj Jusuf - agin sin bio
je dervis, uz to covjek vrlo uen i pobozan, pa mu nije bila ugodna sluzba dizdara. Sluzbu imama u Jakesu vrsio je 7 godina, a onda je istu sluzbu vrsio u Modricu, u novosagradjenoj dzamiji ,tefterdara Osman efendije. Ovaj Jusuf - agin sin
preveo je s perzijskog na turski jezik pjesnicko djelo "Dzamasabnamu" i iz tog djela saznajemo gornje podatke o doborskim dizdarima. Djelo je
pisano za druge vlade sultana Mustafe (1622 do 1623), ali nije potpuno ocuvano.
Za prvog rata Karla VI s Turcima (1716 do 1718) pao je i Dobor u austrijske ruke. Grad se predao 1716, a posadi od 200 ljudi s jednim begom bilo je dozvoljeno da se povuce u Gracanicu. Po miru u Pozarevcu ostao je Dobor u turskoj vlasti,
ali u nj nije vise vracena posada.
Po jednom austrijskom izvjestaju iz 1785 Do­bor je star, prilicno cvrst i napusten gead. Ulogu Dobora preuzela je Derventa.

DONJA TUZLA.
Danas nema traga gradu u Tuzli. Nekoc je taj grad stajao na onom trgu
pred danasnjom zgradom Gradskog narodnog od­bora. Grad je bio u osnovici pravokutnik s viso­kim zidovima. Na cetiri ugla bile su cetiri tabije
i pod njima prostor i je presvodjene kubetima. U dvoristu su bile dvije kule za municiju i ambar za zito. U zapadnom zidu bila su vrata. Osim ovoga
grada bio je veci dio varosi opasan zidovima. U taj vanjski grad ulazilo se kroz cetvera vrata a zvahu se: Stara, Dzindijska, Jalska i Poljska ka­pija. Nad svakom kapijom bila je po jedna pro­storija, a ona iznad Dzindijske kapije sluzila je
sve do 1886 kao hazna (drzavna blagajna). Osim ove kapije ostali je dio vanjskog grada porusen 1870.
Tuzlanski je grad sagradjen poslije Karlovackog mira, i to najprije od brvna, a kasnije ozidan od
kamena. Posebnim fermanom naredjeno je da se tuzlan­ski grad ozida od kamena. Tome se pristupilo po­slije 1760 g. Rad je zapceo 1765 zbog pobune se­ljaka Sprece, Djurdjevika i Banovica, koji ne htjedose dotjerati 6000 kola kamena, sto im je bilo
odredjeno. Bosanski je vezir izdao nalog spomenu­tim selima da kamen dotjeraju. Iz izvjestaja od konca zilhidze (prije 18 V 1768) vidi se, da je iz Prijepolja upuceno u Tuzlu 40 cerahora, sto znaci, da se grad zidao jos u maju 1768. Godine 1833 bila su u gradu 24 ispravna i 3 neispravna topa. Godine 1838 bio je tuzlanski grad u dobrom stanju. Gradom je zapovijedao dizdar, a Tuzlom ka­petan.


SOKOL
(Soyon, Sochol) u Usori spominje
se prvi put 1449. To je bio grad kneza Radivoja, sina kralja Ostoje. Na 2 juna 1449 vjencao se Radivoj u Budimu s Katarinom, kcerkom Nikole od Velike u Pozeskoj zupaniji i tom prilikom oporucio je Nikola od Velike trecine svih svojih posje­da u svoje ime i u ime svoje zene Margarite kne­zu Radivoju i njegovoj supruzi s pravom doivot­nog uzivanja, a Radivoj je opet vinkulirao tastu i punici polovinu Sokola i svih svojih imanja u Bosni i Slavoniji. Bice da je Sokol pao pod tursku vlast 1512, kad i ostala Srebrenicka banovina. Pri osnutka grada cacke kapetanije usao je i Sokol u njen sastav. Sokolom je upravljao dizdar. Godine 1777 grad je popravljao gradacacki kapetan Mehmed. Godine 1838 ustanovljeno je da je potreban mali popravak, ali nije popravljen, nego napusten iza 1840. Godine 1833 bilo je na Sokolu 7 topova, a po predaji bio je ovdje i top "Krnjo", koji se cesto spominje u narodnim pjesmama.
Oko 1716 bio je dizdar u Sokolu neki Hasanaga. Sokol je imao i topcijskog agu. U okolici Sokola zive porodice s prezimenom Dizdarevici i Topcagici.
Godine 1940 zapisan je u Osman-kapetanovoj medresi u Gradaccu prijepis komentara jednoj arapskoj pjesmi pjesnika Tantaranije, sto ga je sacinio Mehmed, sin Muratov, u gradu Sokolu po­cetkom muharema 1195 (konac 1780).
Nesto rusevina ovoga grada vidi se i danas na jednom vrlo strmom brezuljku sto se dize iz do­line rjecice Gracanice, kojih 30 minuta lijevo od ceste Gracanica-Gradacac.

VRANDUK,ZEPCE I MAGLAJ


VANDUK
se prvi put spominje 1410 g. Bio je to kraljevski grad. Godine 1410 sjedio je uz
kralja Ostoju Pavao Besina kao kastelan, koga je bio postavio kralj Sigismund nakon pora za plem­stva pod Doborom (1408). Kralj Tomas postavio je svoga brata Radivoja za kneza. Turci su ga zauzeli 1463 i od one godine sve do 1887 sjedila je ondje
sad veca, sad manja posada. Od god. 1702 do oko 1760 Vranduk je sijelo vranducke kapetanije. God. 1838 naveden je medju gradovima koje treba po­praiti.
U raznim ispravama spominju se ovi vranducki dizdari: Alijaga, sin Osmanagin, 1678, 19 hulahaga 1740, Beciraga 1744, Hadzi Mehmedaga
1760, Hasanaga 1788, Mehmedaga 1825—1835 i Becirbeg 1840.
Poznato je i nekoliko zapovjednika topcija
ili topcibasa. Beratom od safera 1154 ( apr i l—maj 1741) postavljen je za topcibasu Hasan, sin umrlog topcibase Osmana. Mjesto umrlog topcibase Mustafe postavljen je njegov sin Hasan (berat od dzum. I. 1200 (mart 1786). Na mjesto umrlog Hasana postavljen je njegov stricevic Ibrahim (be­rat 3 r eb. I 1240 — 26 X 1824).
Da jos nesto spomenem o ovome gradu. Kako se iz sacuvanih isprava vidi, Vranduk je sluzio u XVIII i prvih godina XIX stoljeca, a mozda i pri­je, kao zatvor za politicke krivce, i to mahom za skolovane ljude, kao sto su kadije i muftije, i otu­
da i ona narodna: "Otisao u Vranduk na kadiluk"
ili s amo: U Vranduk na kadiluk. Evo nekoliko pri­mjera. Oko god. 1736 umro je u Vranduku u progonstvu kadija Abdul ah efendija Habibovic iz Sa­rajeva. Baseskija je zabiljezio sub 1194 (1780)
progonstvo travnickog muftije Jahija efendije Hafizadica iz Jajca u isti grad zbog politike. On je podnio bosanskom veziru molbu u kojoj ga moli da ga pusti, a on se odrice svih protudrzavnih po­slova. Bujruldijom od(4 XI 1793)
nalaze vezir vranduckom dizdaru da ga pusti. Godine 1802 stavio je zenicki naib zahtjev da se u Vranduku zatoci mahalbasa sela Gracanice
Mahmut, jer podstrekava na rod na ustanak. Iste godine stavlja se isti prijedlog za Mustafu Tiru iz Prusca. Godine 1810 uputio je vranduckom dizdaru teskeru, kojom na nalaze da se njemu upute dva zatocenika iz Zenice. Godine 1824 izdao je Selim
Siri-pasa kao bosanski vezir bujruldiju, da se u Vranduk zatoci Hasan efendija,kadija u Prozoru, jer rovari protiv drzave. Godine 1833 nadjena su ovdje samo 4 topa.
Pri provali Eugena Savojskoga u Bosnu 1697 Austrijanci nisu mogli zauzeti ovaj grad, nego su ga zaobisli. Vranduk spada i danas u bolje ocuvane gra­dove. Njegove su kule prekrivene 1914, a ponovno ih je prekrio i na Zavod za zastitu spomenika
kulture 1948.

ZEPCE se prvi put spominje 1458 godine. Da li je tada bio ovdje kakav gradic, ne zna se. U oba tursko-ugarska ugovora (1503 i 1519) nema spame na Zepcu. Prva sigurna vijest o gradu Zepcu potjece iz 1697. Tad je grad od kopnene strane bio
opasan sa dva reda palisada i jednim jarkom, a od obale Bosne jednim redom palisada. Kako su Zepcaci prvi dali otpor vojsci Eugena Savojskog, on je nocu 18 oktobra iz topova zapalio grad, a prin­ceva vojska prodrijevsi u grad sasjekla je posadu ne stedeci ni starce, zene ni djecu, koji su se tu sklonili. Medu palim napadacima bio je i jedan oficir. U XVIII stoljecu nalazimo u Zepcu grad ozidan
od kamena tik lijeve obale Bosne. Osnovica mu je pravokutnik. U tom gradicu bila je jedna kula. Oko 1750 godine sastojala se posada od 107 vojnika i 4 age. Godine 1833 bila su samo dva topa. Ovaj je grad 1838 ubrojen medju one koje treba napu­stiti, ali ipak nije bio napusten.


MAGLAJ
je najprostraniji grad u dolini rijeke Bosne, na njenoj desnoj obali ispod Ozren-planine. Prvi se put spominje 20. augusta 1503 i vec je tada bio u turskoj vlasti. Posadom je zapovijedao diz­dar. 1697 posada je brojila 200 vojnika zajedno sa
zapovjednicima (4 age i 2 bega), a od oruzja su bila tri mala topa, jedan havan, nesto praha i olo­va. Godine 1728 popravljena je u ovome gradu baruthana, pet kula i pet karaula.
Jos godine 1529 spremao se Ferdinand Habsburgovac da napadne Bosnu. U to ime pisao je 24 III iste godine Zarku od Maglaja i Jurasaninu
od Zepca:
"Kada zacujes da smo poslali nasu vojsku u to nase kraljevstvo (Bosnu) i da hocemo napasti Tur­ke, odmah se podigni sa svim svojim silama i narodom protiv Turaka i posluzi nam vjerno i stalno do kraja naseg pothvata. Ako tako ucinis, kako mislimo, obasucemo te svim milostima i obil­no nagraditi tvoju spremnost i pomoc posjednic­kim pravima i dobrima u spomenutom kraljev­stvu ili u njemu pridruzenim dijelovima i osim toga potvrdi cemo ti sto vec posjedujes, zadrzati i braniti u posjedu . .."

Ali od svega toga nije bilo nista, jer je sultan Sulejman provalio u Ugarsku. Mnogo kasnije za­uzeli su Austrijanci Maglaj dva puta na vrlo kra­tko vrijeme, i to 1697 i 1789 g. Koju godinu pred ovaj drugi pohod Austrijanaca napisan je onaj
anonimni izvjestaj u kome se kratko opisuje Ma­glaj i navodi da u gradu ima samo osrednjih to­pova. Negdje oko sredine XVIII stoljeca Maglaj je
sijelo kapetana. Grad je imao nesto posade sve do 1878.
Od maglajskih dizda ra poznati su : Sulejman
aga 1790 i Mahmut Atif 1834/35. Oko 1800 godine
bilo je u Maglaju 8 mustahfiza timarlija. Godine 1833 bilo je ovdje 8 topova.