VINAC,SOKOL,JEZERO,BOCAC,ZVECAJ

VINAC
Vincac, Koszeruvar, gradić 13 km od Jajca na jug na strmom krsu iznad desne obale
Vrbasa, pripada vrsti gradova koje njemacka zna­nost zove Burgstall. Vinac spada u red gradova koji su branili pristup Jajcu. Pod gradom je bilo podgradje (Sotto Vinazac). Prvi put se spominje 1453 g. Grad je imao svoga kapetana. Turci su ga
zauzeli 1498. U oba tursko-ugarska ugovora (1503 i 1519) spominje se Vinac medju gadovima koji pripadaju Turcima, pa nije tacno sto Evlija kaze da je Vinac zauzeo Gazi Husrvbeg 1527. Turska je posada brojila 50 clanova s agom na celu. Go­dine 1693 gradom je zapovijedao cehaja jajackog kapetana. Napusten je nesto prije 1833, a Jukic kaze da je skoro napusten.

SOKOL
(Sokolac) u Plivi, dobro poznati grad, gdje je u julu 1363 porazio ban Tvrtko mocnog ugarskog kralja Ljudevita. Sokol se prvi p ut spominje 1357. Turci su ga najprije zauzeli u junu 1496 i konacno 1518, dok se to po Hammeru desilo 1521 g. Turci su u Sokolu drzali posadu sve do ne­sto prije 1833. Jukic pise 1850 g. da je Sokol sko­ro napusten i kaze da mu je dizdar jos na zivotu.
Grad Sokol (Kuripesic, U Kuripesicevom putopisu ima kratak opis i slika
(crtez)
Danas gotovo nema ni traga ovome gradu.

JEZERO - GOL-HISAR.
U danasnjem mjestu Jezeru na Plivi, nedaleko Jajca, bila su dva gra­da: jedan sredovjecni, zvan Jezero, a drugi turski, prozvan Gol-Hisar.
Grad Jezero stajao je na brdu Vaganj a pod njim je bila varos s jednim samostanom. Ovaj se grad prvi put spominje 1492 godine, dok se jezer­ski samostan spominje nesto prije (1469). Turci su ga zauzeli 1518. Ovom godinom nestaje spomena
gradu Jezeru. Na otoku Plive sagradili su Turci novi grad koji se u turskim ispravama zove Gol-Hisar (goljezero, hisar-grad. Grad je bio u osnovici pravilan
cetverokut s visokim bedemima. Na sjevernoj stra­ni bila su malena dvostruka vrata. Prelazilo se s kopna na otok visecim mostom na lance koji su
strazari nocu dizali koloturom i uz vrata prisla­njali. Ovaj se grad prvi put spominje 1660. Tada je u njemu bio dizdar sa 70 cuvara. U XVIII stoljecu
pripadao je Kljuckoj kapetaniji. Oko 1800 bilo je ovdje 7 mustahfiza timarlija. Napusten je prije 1833.

BOCAC
je gradic na lijevoj obali Vrbasa, na pola puta iz Banje Luke u Jajce. Podor mu je
opisao dr. Truhelka u svome djelu Kraljevski grad Jajce. Grad se prvi put spominje 1494 godine, a 1516 nalazio se u turskoj vlasti. Turci su ga utvrdili i u nj stavili posadu. Iz anonimnog opisa Bosne saznajemo da je Bocac bio onda tvrdi grad s malo topova. Ovaj je grad napusten nesto prije 1833. Ne spominje ga popis od 1838. Jukic kaze da su u njemu bila dva topa oko god. 1850, ali ovaj je grad
bio napusten prije 1833, jer je u popisu naveden kao prazan.
Prvi poznati dizdar bio je Smailaga, sin Muhamedov, a vrsio je ovu sluzbu od prije sredine maja 1617 do iza marta 1626. Prije maja 1617 sa­gradio je u selu Triskovini, izgleda svom rodnom mjestu, dzamiju, mekteb i tekiju i za uzdrzavanje
tih zaduzbina uvakufio je trideset hiljada akci u gotovu, svoj posjed kao milk i dva cifluka: Ponir i Ponikve u istom selu, koje se kasnije prozvale Agici. Tu zive njegovi potomci i bila varos. Smail-aga je imao sina Aliju.
Godine 1704 dizdar je Mehmedaga, sin Alijagin, 1793 Mustajaga, a godine 1815 opet drugi Me­hmedaga.

ZVECAJ.
Razvaline ovoga grada stoje na lijevoj obali Vrbasa, iznad danasnje ceste Jajce —
Banja Luka. Od Jajca je udaljen 40 km. Podor Zvecaja opisao je dr. C. Truhelka u djelu "Kra­ljevski grad Jajce". Zvecaj se spominje prvi put 15 I 1404. To je
tada bio dvor hercega Hrvoja. Toga je dana ovdje
sklopio Hrvoje s Dubrovcanima savez protiv kralja Ostoje. Petnaest godina kasnije (5 I II 1419) primio je ovdje Ostojin sin Stjepan dubrovacke poslanike i potvrdio im privilegije.
Nakon pada Kljuca 1463 g. zauzeli su Turci i Zvecaj i stavili u nj posadu od 50 jenicara i 30 drugih vojnika, a zapovjednikom te posade ucinise Konstantina iz Ostrovice, pisca poznate kro­nike. Krajem iste godine zauzeo je kralj Matija
Korvin uz neke druge bosanske gradove i Zvecaj i stavio u nj posadu. Za Matijine vojne na Bosnu 1480 g. boravio je on u Zvecaju. U tursko-ugarskom ugovoru od 1519 g. spominje se Zvecaj s gradovima Banjom Lukom i Vrbasom (Orbasz), koji su pripadali kralju Ljudevitu II. Zvecaj su zauzeli Turci 1528 g. za vlade bo­sanskog namjesnika Gazi Husrevbega. Bez borbe Zvecaj je predao njegov kapetan Andrija Dresneky. Zbog toga je kralj Ferdinand proglasio Drenekya izdajicom i lisio ga njegovih posjeda u Po­zeskoj zupaniji. I zpravao o tome napisaa je u Ostrogonu 10 II 1528 godine.
Ne zna se da li su Turci poslije 1528 u Zvecaju ikada drzali posadu.

SUSID,PRUSAC

SUSID (Zuzid) zvao se grad u zupi Uskopje a stajao je na jednom brezuljku, koji se skoro okomito obara u dolinu rjecice Gracanice, koja se ulijeva u Vrbas kod istoimenog sela, udaljenog 7 km od Bugojna iduci prema Gornjem Vakufu.
Od sela Gracanice udaljen je ovaj gradic koja ce­tri kilometra. Grad je cetvorokutne osnovice s jednom skoro porusenom kulom kvadratne osnovice. God. 1940 bila su u selu Kordicima tri starca, koji su pamtili ovu kulu kad je jos bila pod krovom. U gradskom oboru vide se tragovi neke zgrade. U poznatim ispravama iz vremena bosanske samostalnosti nema spomena ovome gradu. Prvi se put spominje 1403 god. u tursko-ugarskom ugo­voru i tada je vec bio u turskoj vlasti. Spomenut je i u zakladnici Mustafabega Skenderpasica od 1517 god.
U tursko doba Susid je imao dizdara i malu posadu. Oko 1800 god. bilo je ovdje pet mustahfiza timarlija. Na dizdara nas sjeca Dizdarev po­tok, desni pritok Gracanice, i pred gradom Dizdarevo Polje. Grad je napusten prije 1833 godine.
Po predaji izgleda da je Susid bio kraljevski grad. Nesto podalje od ulaza u grad ima u kamenu uklesana stolica, koju zovu kraljevom, ocuvao se spomen u Kordicima na kraljicu Jelenu. Za nju pricaju kako bi tjesnac pod gradom zajazila vo­lovskim kozama i kako bi se onda po jezeru vo­zala u camcu.
Jukic, a po njemu i Klaic, kazu da Susid lezi na Vrbasu.

AKHISAR - BIOGRAD - PRUSAC. Razvaline ovoga grada vide se na jednom strmom brijegu
kojih 5 km juzno od Donjeg Vakufa. Pod gra­dom je bila varosica, na koju nas sjeca danasnje Varosiste, na cijem je prostoru prije 25 godina
sagradjena osnovna skola. Gradi i varosicu Prusan
(mjesto Prusac) spominje Kuripesic, koji je onuda prosao 1530 godine.
Na Pruscu gradu napisao je bosanski sandzak Skender-beg jedno pismo Dubrovcanima 29 julija. Godina nije napisana, a dr. Truhelka stavio je ovo pismo u 1478 godinu. I to je prvi spomen Prusca.
Pod imenom Biograd dolazi prvi put u tursko-urarskom ugovoru od 1503 i 1519. Katarino Zeno prevodi Biograd u Castel bianco, a i tuski naziv Akhisar cisti je prijevod (ak, bijel i hisar, grad).
U svim ispravama i drugim opisima na turskom i arapskom jeziku uvijek se pise Akhisar.
Srednjevjekovni gradic prosirili su Turci opasavsi mu zaledje bedemom. Opis grada ocuvao se u putopisu Evlije Celebije. U anonimnom opisu
Bosne nema Prusca.
Napusten je 1838 god. Jedan dio prusacke posade uzivao je timare, a ostali primao ulefu. Prvi po imenu poznati dizdar, Hasanaga, vrsio je tu sluzbu do 1768, a onda je otisao na hadz i vracajuci se iz Egipta umro na moru. Tako je za­biljezio njegov sin i nasljednik Mustafa-aga a dizdarem morao je postati prije oceve smrti. Tu je sluzbu vrsio do iza 1773. Ove godine pise ovaj dizdar kako mu se
u subotu 17 muharema 1178 (10 IV 1773) rodio sin Muharem i primjecuje da mu je to dvadeset i drugo dijete. Osim ovoga zabiljezio je jos godinu rodjenja dvaju sinova: Abdulaha, rodjenog 1155,
(1742) i Sulejmana 1177 (1763). Zadnji dizdar bio je Abdulahaga Rustempasic.
Godine 1833 bilo je u Pruscu 7 topova.

DOBOJ,TESANJ,DONJA TUZLA I SOKOLAC

DOBOJ
u Usorskoj Banovini prvi se put spo­minje g. 1415. Turci su ga zauzeli prije februara 1503. Ovaj grad spada u bolje ocuvane gradove. Godine 1915 vrseni su veliki popravci na ovome gradu, isto tako popravljao ga je i Zavod za za­stitu spomenika kulture BiH god. 1950 i 1951. Posadom je zapovijedao dizdar. Godine 1657
brojila je posada samo 30 cuvara s pet aga, a to znaci, da je jedan dio cuvara bio otisao na bojiste.
Tada je bio u Doboju samo jedan top i jedan havan, pet bureta praha, nesto olova i cetiri bajraka. Oko 1785 grad je bio prilicno tvrd, ali artiljerijom­ nije bio pr ejak. Godine 1800 bilo je 10, a go­dine 1804 15 cuvara. God. 1833 u ovome je gradu
11 topova. Dva su puta na krace vrijeme zauzeli Austri­janci Doboj, i to 1697 i 1718 g. Od prvih godina XVIII stoljeca Doboj je sijelo kapetanije.
God. 1502 bio je dizdar neki Mustafaga, oko 1750 takodjer neki drugi Mustafaga, 1832 Ome­raga. U junu te godine posjetio je Omeraga novog vezira KaraMahmut -pasu u Sarajevu i povratio se s njegovom propusnicom, izdanom 26 juna.
Prije izgradnje tvrdog grada u Tuzli slani su ovamo buntovnici u zatvor.

TESANJ,
grad u Usorskoj Banovini, sagradjen je na strmom brezuljku sto se dize u sredini da­nasnje varosice istog imena. Gornji je dio grada nastao jos u srednjem vijeku, a donji sagradise Turci 1115 (1703—04) za vlade sultana Mustafe i
bosanskog vezira Mahmed-pase. Grad je prostran i prilicno ocuvan. U gornjem je gradu bilo je jos 1940 g. nekoliko kamenih dzunleta. Tesanj se prvi put spominje 1461 u jednoj ne bas pouzdanoj povelji. Turci su ga zauzeli oko 1512. Posadom je zapovijedao dizdar, a od prvih godina XVIII stoljeca Tesanj je sijelo i kapetana.
Anonimni opis Bosne navodi da u gradu imaju tri baterije i 15 velikih topova. Godine 1833 bio je tu 31 top.
Godine 1804 bilo je u ovome gradu oko 20 cu­vara. Neki Emin Ahmed Misri bio je bascaus i tufekcija u gradu Tesnju 1198 (1793). On je uvak ufio jednu knjigu koja je kasnije dospjela u Gazi Husrevbegovu biblioteku u Sarajevu i nosi broj 649. Grad je bio 1838 potreban popravku i nije na­pusten sve do 1840 g.
Prije 1638 i poslije 1641 bio je dizdar Hasanaga, 1758 Alijaga.
Na ovom je gradu izveo neke konzervatorske radove 1950 Zavod za zastitu spomenika kulture NR BiH.

DOBOR.
Podor ovog grada stoji na jednom humku Vucjak-planine, iznad lijeve obale Bosne,
nedaleko varosice Modrica. Taj se grad sastojao od dvije kule spojene sa
dva paralelna, po 18 m duga bedema. Na tom se mjestu probija rijeka Bosna kroz klanac, sto ga zatvaraju ogranci planina Vucjaka i Trebovca.
Dobor je sagradio oko 1387 hrvatski ban Ivanis Horvat da odavle lakse vrsi upade u Slavo­niju. On je pod Doborom bio i porazen 1393 ili 1394. Dobor je spadao nekada medju strategij ski najvaznije bosanske gradove. Dobor je narocito poznat po onoj katastrofi bosanskog plemstva iz 1408. Krajem XV i pocetkom XVI stoljeca Dobor
je bio u vlasti Berislavica, najmocnijih slavonskih plemica toga vremena. Husref-beg je zauzeo Do­bor 1536. U grad je smjestena posada od 40 cu­vara, koji su ovamo dosli iz Sapca. Medju tim voj­nicima bio je neki Muhjudin, sin Iljasov, i ostao u Doboru do smrti, dok su ostali cuvari nekud pre­mjesteni, a na njihovo mjesto dosli su drugi.
Muhjudin se bavio pored svoje sluzbe i pcelar­stvom. Mozda je Muhjudin bio pcelar Husrevbegov, jer se zna da je ovaj u prvoj polovini 1537 god. uvakufio 150 kosnica u Doboru. Muhjudin je kasnije postao dizdar Dobora i u tome svojstvu i
umro 1587 g. Naslijedio ga je sin Jusuf - aga i tu sluzbu vrsio 23 godine. Umro je u Doboru 1019 (1610) u 80 godini zivota, a kad je s ocem dosao u Dobor, bilo mu je 7 godina. Jusuf - agu naslijedio je sin, kome imena ne znamo. Berat je dobio za ovo mjesto za vezirovanja Ibrahim Hana na Bosni uz pomoc Kasim efen­dije, tefter emina, koji je bio iz kraja oko Dobora. Ovaj, po imenu nepoznati dizdar blagosilje Kasim
efendiju, a tuzi se na Ibrahim Hana kao covjeka, koji bas nije volio pravdu. Po drugu godinu ostao je dizdar, a onda je to mjesto predao nekom dru­gom i primljeni novac uvakufio, a on se primio sluzbe u dzamiji u Jakesu. Ovaj Jusuf - agin sin bio
je dervis, uz to covjek vrlo uen i pobozan, pa mu nije bila ugodna sluzba dizdara. Sluzbu imama u Jakesu vrsio je 7 godina, a onda je istu sluzbu vrsio u Modricu, u novosagradjenoj dzamiji ,tefterdara Osman efendije. Ovaj Jusuf - agin sin
preveo je s perzijskog na turski jezik pjesnicko djelo "Dzamasabnamu" i iz tog djela saznajemo gornje podatke o doborskim dizdarima. Djelo je
pisano za druge vlade sultana Mustafe (1622 do 1623), ali nije potpuno ocuvano.
Za prvog rata Karla VI s Turcima (1716 do 1718) pao je i Dobor u austrijske ruke. Grad se predao 1716, a posadi od 200 ljudi s jednim begom bilo je dozvoljeno da se povuce u Gracanicu. Po miru u Pozarevcu ostao je Dobor u turskoj vlasti,
ali u nj nije vise vracena posada.
Po jednom austrijskom izvjestaju iz 1785 Do­bor je star, prilicno cvrst i napusten gead. Ulogu Dobora preuzela je Derventa.

DONJA TUZLA.
Danas nema traga gradu u Tuzli. Nekoc je taj grad stajao na onom trgu
pred danasnjom zgradom Gradskog narodnog od­bora. Grad je bio u osnovici pravokutnik s viso­kim zidovima. Na cetiri ugla bile su cetiri tabije
i pod njima prostor i je presvodjene kubetima. U dvoristu su bile dvije kule za municiju i ambar za zito. U zapadnom zidu bila su vrata. Osim ovoga
grada bio je veci dio varosi opasan zidovima. U taj vanjski grad ulazilo se kroz cetvera vrata a zvahu se: Stara, Dzindijska, Jalska i Poljska ka­pija. Nad svakom kapijom bila je po jedna pro­storija, a ona iznad Dzindijske kapije sluzila je
sve do 1886 kao hazna (drzavna blagajna). Osim ove kapije ostali je dio vanjskog grada porusen 1870.
Tuzlanski je grad sagradjen poslije Karlovackog mira, i to najprije od brvna, a kasnije ozidan od
kamena. Posebnim fermanom naredjeno je da se tuzlan­ski grad ozida od kamena. Tome se pristupilo po­slije 1760 g. Rad je zapceo 1765 zbog pobune se­ljaka Sprece, Djurdjevika i Banovica, koji ne htjedose dotjerati 6000 kola kamena, sto im je bilo
odredjeno. Bosanski je vezir izdao nalog spomenu­tim selima da kamen dotjeraju. Iz izvjestaja od konca zilhidze (prije 18 V 1768) vidi se, da je iz Prijepolja upuceno u Tuzlu 40 cerahora, sto znaci, da se grad zidao jos u maju 1768. Godine 1833 bila su u gradu 24 ispravna i 3 neispravna topa. Godine 1838 bio je tuzlanski grad u dobrom stanju. Gradom je zapovijedao dizdar, a Tuzlom ka­petan.


SOKOL
(Soyon, Sochol) u Usori spominje
se prvi put 1449. To je bio grad kneza Radivoja, sina kralja Ostoje. Na 2 juna 1449 vjencao se Radivoj u Budimu s Katarinom, kcerkom Nikole od Velike u Pozeskoj zupaniji i tom prilikom oporucio je Nikola od Velike trecine svih svojih posje­da u svoje ime i u ime svoje zene Margarite kne­zu Radivoju i njegovoj supruzi s pravom doivot­nog uzivanja, a Radivoj je opet vinkulirao tastu i punici polovinu Sokola i svih svojih imanja u Bosni i Slavoniji. Bice da je Sokol pao pod tursku vlast 1512, kad i ostala Srebrenicka banovina. Pri osnutka grada cacke kapetanije usao je i Sokol u njen sastav. Sokolom je upravljao dizdar. Godine 1777 grad je popravljao gradacacki kapetan Mehmed. Godine 1838 ustanovljeno je da je potreban mali popravak, ali nije popravljen, nego napusten iza 1840. Godine 1833 bilo je na Sokolu 7 topova, a po predaji bio je ovdje i top "Krnjo", koji se cesto spominje u narodnim pjesmama.
Oko 1716 bio je dizdar u Sokolu neki Hasanaga. Sokol je imao i topcijskog agu. U okolici Sokola zive porodice s prezimenom Dizdarevici i Topcagici.
Godine 1940 zapisan je u Osman-kapetanovoj medresi u Gradaccu prijepis komentara jednoj arapskoj pjesmi pjesnika Tantaranije, sto ga je sacinio Mehmed, sin Muratov, u gradu Sokolu po­cetkom muharema 1195 (konac 1780).
Nesto rusevina ovoga grada vidi se i danas na jednom vrlo strmom brezuljku sto se dize iz do­line rjecice Gracanice, kojih 30 minuta lijevo od ceste Gracanica-Gradacac.

VRANDUK,ZEPCE I MAGLAJ

VANDUK
se prvi put spominje 1410 g. Bio je to kraljevski grad. Godine 1410 sjedio je uz
kralja Ostoju Pavao Besina kao kastelan, koga je bio postavio kralj Sigismund nakon pora za plem­stva pod Doborom (1408). Kralj Tomas postavio je svoga brata Radivoja za kneza. Turci su ga zauzeli 1463 i od one godine sve do 1887 sjedila je ondje
sad veca, sad manja posada. Od god. 1702 do oko 1760 Vranduk je sijelo vranducke kapetanije. God. 1838 naveden je medju gradovima koje treba po­praiti.
U raznim ispravama spominju se ovi vranducki dizdari: Alijaga, sin Osmanagin, 1678, 19 hulahaga 1740, Beciraga 1744, Hadzi Mehmedaga
1760, Hasanaga 1788, Mehmedaga 1825—1835 i Becirbeg 1840.
Poznato je i nekoliko zapovjednika topcija
ili topcibasa. Beratom od safera 1154 ( apr i l—maj 1741) postavljen je za topcibasu Hasan, sin umrlog topcibase Osmana. Mjesto umrlog topcibase Mustafe postavljen je njegov sin Hasan (berat od dzum. I. 1200 (mart 1786). Na mjesto umrlog Hasana postavljen je njegov stricevic Ibrahim (be­rat 3 r eb. I 1240 — 26 X 1824).
Da jos nesto spomenem o ovome gradu. Kako se iz sacuvanih isprava vidi, Vranduk je sluzio u XVIII i prvih godina XIX stoljeca, a mozda i pri­je, kao zatvor za politicke krivce, i to mahom za skolovane ljude, kao sto su kadije i muftije, i otu­
da i ona narodna: "Otisao u Vranduk na kadiluk"
ili s amo: U Vranduk na kadiluk. Evo nekoliko pri­mjera. Oko god. 1736 umro je u Vranduku u progonstvu kadija Abdul ah efendija Habibovic iz Sa­rajeva. Baseskija je zabiljezio sub 1194 (1780)
progonstvo travnickog muftije Jahija efendije Hafizadica iz Jajca u isti grad zbog politike. On je podnio bosanskom veziru molbu u kojoj ga moli da ga pusti, a on se odrice svih protudrzavnih po­slova. Bujruldijom od(4 XI 1793)
nalaze vezir vranduckom dizdaru da ga pusti. Godine 1802 stavio je zenicki naib zahtjev da se u Vranduku zatoci mahalbasa sela Gracanice
Mahmut, jer podstrekava na rod na ustanak. Iste godine stavlja se isti prijedlog za Mustafu Tiru iz Prusca. Godine 1810 uputio je vranduckom dizdaru teskeru, kojom na nalaze da se njemu upute dva zatocenika iz Zenice. Godine 1824 izdao je Selim
Siri-pasa kao bosanski vezir bujruldiju, da se u Vranduk zatoci Hasan efendija,kadija u Prozoru, jer rovari protiv drzave. Godine 1833 nadjena su ovdje samo 4 topa.
Pri provali Eugena Savojskoga u Bosnu 1697 Austrijanci nisu mogli zauzeti ovaj grad, nego su ga zaobisli. Vranduk spada i danas u bolje ocuvane gra­dove. Njegove su kule prekrivene 1914, a ponovno ih je prekrio i na Zavod za zastitu spomenika
kulture 1948.

ZEPCE se prvi put spominje 1458 godine. Da li je tada bio ovdje kakav gradic, ne zna se. U oba tursko-ugarska ugovora (1503 i 1519) nema spame na Zepcu. Prva sigurna vijest o gradu Zepcu potjece iz 1697. Tad je grad od kopnene strane bio
opasan sa dva reda palisada i jednim jarkom, a od obale Bosne jednim redom palisada. Kako su Zepcaci prvi dali otpor vojsci Eugena Savojskog, on je nocu 18 oktobra iz topova zapalio grad, a prin­ceva vojska prodrijevsi u grad sasjekla je posadu ne stedeci ni starce, zene ni djecu, koji su se tu sklonili. Medu palim napadacima bio je i jedan oficir. U XVIII stoljecu nalazimo u Zepcu grad ozidan
od kamena tik lijeve obale Bosne. Osnovica mu je pravokutnik. U tom gradicu bila je jedna kula. Oko 1750 godine sastojala se posada od 107 vojnika i 4 age. Godine 1833 bila su samo dva topa. Ovaj je grad 1838 ubrojen medju one koje treba napu­stiti, ali ipak nije bio napusten.


MAGLAJ
je najprostraniji grad u dolini rijeke Bosne, na njenoj desnoj obali ispod Ozren-planine. Prvi se put spominje 20. augusta 1503 i vec je tada bio u turskoj vlasti. Posadom je zapovijedao diz­dar. 1697 posada je brojila 200 vojnika zajedno sa
zapovjednicima (4 age i 2 bega), a od oruzja su bila tri mala topa, jedan havan, nesto praha i olo­va. Godine 1728 popravljena je u ovome gradu baruthana, pet kula i pet karaula.
Jos godine 1529 spremao se Ferdinand Habsburgovac da napadne Bosnu. U to ime pisao je 24 III iste godine Zarku od Maglaja i Jurasaninu
od Zepca:
"Kada zacujes da smo poslali nasu vojsku u to nase kraljevstvo (Bosnu) i da hocemo napasti Tur­ke, odmah se podigni sa svim svojim silama i narodom protiv Turaka i posluzi nam vjerno i stalno do kraja naseg pothvata. Ako tako ucinis, kako mislimo, obasucemo te svim milostima i obil­no nagraditi tvoju spremnost i pomoc posjednic­kim pravima i dobrima u spomenutom kraljev­stvu ili u njemu pridruzenim dijelovima i osim toga potvrdi cemo ti sto vec posjedujes, zadrzati i braniti u posjedu . .."

Ali od svega toga nije bilo nista, jer je sultan Sulejman provalio u Ugarsku. Mnogo kasnije za­uzeli su Austrijanci Maglaj dva puta na vrlo kra­tko vrijeme, i to 1697 i 1789 g. Koju godinu pred ovaj drugi pohod Austrijanaca napisan je onaj
anonimni izvjestaj u kome se kratko opisuje Ma­glaj i navodi da u gradu ima samo osrednjih to­pova. Negdje oko sredine XVIII stoljeca Maglaj je
sijelo kapetana. Grad je imao nesto posade sve do 1878.
Od maglajskih dizda ra poznati su : Sulejman
aga 1790 i Mahmut Atif 1834/35. Oko 1800 godine
bilo je u Maglaju 8 mustahfiza timarlija. Godine 1833 bilo je ovdje 8 topova.

CAJANGRAD

CAJANGRAD tako ga zove stanovnistvo Gracanice,Velikog i Malog Cajna i drugih
susjednih sela podor grada sto lezi lijevo od starog puta Podvisoko-Sutiska. Od danasnjeg Visokog udaljen je oko 7, a od Sutiske 21 km. Iz sela Malo Cajno vodi dosta rdjav, ali ne bas naporan put do ovog podora, koji se laganim korakom prevali za
dobar sahat. Podor Cajan grada zarastao je u gustu sikaru. To je bio grad kome je osnovica pravokuk, a u jednom uglu vidi se jos nesto zida okrugle kule, koja je stajala do ulaza u grad i s te (zapa­
dne) strane moglo se pristupiti gradu, dok je s ostalih strana pristup upravo nemoguc. I s Ca­jangrada otvara se vidik na sve strane, s njega
se vidi Bobovac na sjeveru i Visoko na jugu. Nije stoga iskljuceno, da je Cajangrad vrsio i opticku vezu izmedju Bobovca i Visokog. Ovo je bio kraljevski grad. Na to nas sjecaju dva lokaliteta na juznoj strani: Kraljev Do i Kra­ljevo Guvno. U izvorima mu nema spomena, pa se ne zna ni kako se pravo zvao.
U ravnici ispod ovog grada, desno od starog puta, a uz lijevu obalu jednog potoka ima malo groblje zvano Sehitluci. Tu je u sikari pet mu­slimanskih grobova i, sudeci po nadgrobnim spo­menicima, vrlo je lako da potjecu iz XV, ili naj­kasnije XVI stoljeca. Po predaji tu leze vojnici sultana Mehmeda II, koji su pali pri zauzecu ovog grada.

HODIDJED

Stari grad,Hodidjed,podor grada vidi se i danas na brijegu iznad sastava
Paljanske i Mokranjske Miljacke, dva sata istocno od Sarajeva. Bio je to grad mocnog vlastelina bo­sanskog Pavla Radinovica. Turci ga otese od nje­gova sina Radosava Pavlovica 1428. Osam godina kasnije preote im ga na kratko vrijeme vojvoda ugarsko-hrvatskog kralja Zigmunda Matko Talovac, bivsi ban hrvatski, ali ga u augustu 1435 osvoji turski vojvoda Barak. Od toga vremena pa dalje grad je uturskoj vlasti i nemoguce je da je bio u vlasti Hercega Stjepana, iako je to navedeno u poveljama iz 1444 i 1448, u kojima se nabrajaju gradovi i sume, u kojima je Herceg vladao. Sigurno od XVI stoljeca, ako ne i prije, pa sve do iza 1800 sjedio je tu dizdar s posadom. Po Kata­rinu Zenu brojila je ta posada 1550 godine 50
momaka. Dizdarev timar od 5700 akci bio je u selu Ljubogosci, nedaleko od grada, a u Kijevu je bilo timara mustahfiza ovog grada
Mozda se u Hodidjedu nekad kovali novci.. to naslucujem po tome, sto je 1565 u Hodidjedu pohranjeno 8.520 drama (26.3 kg srebra) iz kresevskih rudnika. Grad je napusten poslije 1811, a prije 1833 godine. Ali Hodidjed je sluzio i kao tamnica. Stime u vezi navescu ovdje, po Skaricu, jednu epizodu iz 1639 g.
"Vec deset godina je u bosanskim plani­nama hajdukovao neki Abdurahman vojvoa. Jedamput bude uhvaceno nekoliko hajduka, medju njima i neki Zuko iz Kladnja, i budu zatvor eni u grad Hodidjed. Kada su ih htjeli posjeci, omete to teftedar Mahmut efendija, koji se nadao da ce mu hajduci povrati jedan dio plijena, sto su ga nedavno oteli nekom Hadzisinanovicu. Plijen se sastojao od cohe i kumasa uvrijednosti od nekoliko tovara akci. K ada se culo da je Zuko uhvacen, dodju iz Kladnja njegova mati i sestra protestovati, sto se Zuko drzi u zatvoru bez sudske presude. One ostaju u Sarajevu nekoliko dana. Da spasu Zuku, one mu krisom, preko nekog se­ljaka hriscanina, koji je u Hodidjed nosio kiselo mlijeko i vodu, doture gvozednu kazmu (krampu), konopaca i drugih stvari. Dobivsi to, hajduci jed­ne noci provale gradski zid i uteku. Gradski diz­dar Kazgani Hadzi Uvejs trebao je odgovarati za to, kako je on bio u rodu s Vucom, koji se tada povratio iz Albanije, ne bude mu nista. Ali vlasti uhvatete Zukinu materi sestru i onoga seljaka, pa ih svetroje objese. Kad su to hajduci saznali, naume se osvetiti. Neposredno pred odlazak Sahin Hasanpasin bio je kao obično vasar u Ravnom, koji je trajao nedjelju dana. Iz Sarajeva je otslo na va­sar mnogo trgovaca i zanatlija. Posto je vasar pro­sao, krene jedna karavana od 400 ljudi u Sara­jevo. Isli su nemarno, bez vodje i bez reda. Ka da
su dosli na jedan proplanak u jednom tjesnacu, gdje je bilo jedno vrelo, doceka ih Abdurahman i Zuko sa 30 drugova. Hajduci bijesno napadnu, na­rocito Zuko, koji je zelio osvetiti mater i sestru. Tu pogibe 19 trgovaca i mnogo ih se rani. Hajduci
se s plijenom povukose u sumu, pa poslije krenu dalje na sjever. Kada su prolazili kraj Prusca, na poziv prusackog kadije doceka ih narod iz obliznjih sela i razbije ih. Sva pljacka bude hajducima oteta. Nato Sahin-pasa posalje svoje ljude u Prusac da stvar ispitaju, a zatim on krene u Sarajevo, gdje stigne 15 jula 1639. Odmah sjutridan zapo­vjedi da se tefterdar Mahmut-efendija posijece"
.
Od dizdara Hodidjeda poznati su ovi:
Hadzi Ejnehan-aga Topalovic bio je prije 1556
i poslije 1565 i sagradio je dzamiju u Sarajevu, koja se i danas njegovim imenom zove;
1639 g. Kazgani Hadži Uvejs;
1704 Mehmed-aga, na 20 V prodao je svoju
kucu u Sarajevu; 1142 (1729/30) Mustafa aga rodom iz sela Za­brdja. U posjedu ovog dizdara bila je jedna knjiga
serijatsko pravne sadrzine, a prepisao ju je softa Smail, sin Mehmedov, iz Tuzle 1138, sada u Gazi Husrevbegovoj knjiznici u Sarajevu. Diz­dar je svojom rukom zabiljezio na ovoj knjizi uz svoje ime mjesto, odakle je i jedan distihon, koji
u prijevodu glasi: Ima vrlo mnogo devletskih (car­
skih) kuca, u kojima je sada cuvar sova, a pauk vratar!
1743 u oktobru Hasan-aga;
1750, 14 XII postavljen je Mehmed-aga, sin Mahmuda Focaka (Focevi) mjesto umrlog Hasana, koji nije iza sebe ostavio muske djece; 1780 Salih-aga, a po njegovoj smrti postavljen je 7 V 1766 njegov sin Ahmed; 1823 u oktobru postavljen je Mehmed-aga mje­
sto Bektasa, sina Mehmedova.
Hodidjed je napusten prije 1833 godine, a po prilici oko 1825, a cuvari premjesteni u sarajevski grad. Na ovo me mnijenje navodi pismo (24 V 1825), sto ga je pisao sarajev­ski dizdar Mehmed Memis sarajevskom trgovcu Hadzi Mustafi Kirdzaliji u Carigrad, kojim ga pod­sjeca da ne bi zaboravio izvaditi mu iz carske defterhane popis mustahfiza grada Hodidjeda. Inace ne znam cemu bi mogao sluziti taj popis sarajev­skom dizdaru i zasto bi se on zanimao za tu stvar.

U zadnje doba, svakako nakon sto je grad bio napusten, naziva se Hodidjed Starim gradom, a tako ga nazivlju i neki nasi pisci, a neki opet upo­trebljavaju oba imena. Jedan od nasih pisaca misli da Stari grad i Hodidjed nije jedno te isto, pri
cemu svakako grijesi.

KUSLAT I ZVORNIK

KUSLAT ili Kuclat stajase skoro na okomi­toj, sto metara visokoj stijeni iznad usca Jadra u Drinjacu, gdje mu se jos podor vidi. Prvi put se spominje 1345, a njegovo predgradje Podkuclat 1396, kao trg nadaleko poznat s dubrovackom ko­lonijom. Za rata kralja Sigismunda protiv Stje­pana Ostoje predao je Herceg Hrvoje ugarskoj
vojsci pocetkom 1410 Srebrenik, Kuclat, Brodar i Susjed. Kuclat su zauzeli Turci 1463. Evlija Ce­lebija kaZe, da ovaj grad nije mogao osvojiti sul­tan Fatih, nego ga je opsadom prisilio na predaju. Po Evliji posada je brojila 28 cuvara s dizdarom.
Na gradu je bilo pet topova. Evlija donosi kratak opis grada i spominje i predgradje, koje je i onda bilo poznato. Anonimni opis kaze, da je grad ma­len i sa malo slabih topova. Godine 1804 brojila
je posada do 15 cuvara.
Godine 1804 bilo je u Kuslatu 12 mustahfiza timarlija i 15 dzebedzija.
Napusten je nesto prije 1833.

ZVORNIK, grad uz lijevu obalu Drine s podgradjem istog imena, 74 km od usca ove rijeke u Savu i 53 km od Srebrenice, sredista bosanskog
rudarstva srednjega vijeka, sma t r ao se kljucem Drine, a i u njegovoj okolici bilo je ruda. Zvornik se po prvi put spominje 1412 g. Od 1433 do pada despotovine 1459 bio je u sastavu Srbije. Turci su ga zauzeli 1463. Zbog prelaza preko Drine imao
je Zvornik u srednjem vijeku kao i kasnije veliku
vaznost. Podgradje je prije turske okupacije, a i kasnije bilo spojeno kulama i zidinama s glavnom kulom, sto je stajala na 407 m visokom Velavniku.
Bio je to vrlo jak grad i branio je put prema Sre­brenici, Sarajevu i Tuzli.
Turci su grad prosirili, i tako su ovdje nastala dva grada: Gornji i Donji. Podgradje se razvilo u vecu varos. Po opisu Evlije Celebije bila su ovdje
dva grada s jednim dizdarom i 150 cuvara. Tu je bio ambar, catrnja i kula za municiju. Pred gra­dom stajao je top dug pedeset pedalja, kroz koji se mogao covjek provuci. Ovaj top spominje i Francuz Quiclet. Po njegovu opisu grad je bio u
slabu stanju, sto je lako shvatljivo, jer je Zvornik
poslije 1526 izgubio svoju stratesku vaznost, ali ju je ponovno zadobio nakon 1699. Poslije Karlovackog mira zvornicki je grad bez sumnje vise puta popravljan, ali do nas su doprli pisani po­daci o tome samo iz 1777 i 1849. Od XVIII stoljeca
oba zvornicka grada imaju svoje dizdare napose a Zvornik je od istog vremena sijelo i kapetanije.
Dok je Zvornik bio u turskoj vlasti, cetiri je puta bio podsijedan. Godine 1464 podsijedali su ga Madzari, a 1688, 1717 i 1737 Austrijanci.
Nakon sto je Matija Korvin odbio Turke od Jajca 1464 g., opsjeo je Zvornik. Opsada je trejala od 8 X do 9 XI. Vojska je brojila 26—30.000 mo­maka, a vodio ju je Mirko Zapolja. Cim je bosan­ski sandzakbeg Mehmedbeg Minet-oglu saznao da kralj gradi most preko Save kod Race, opremio je u zvornicki grad 500 po izbor junaka pod zapo­vjednistvom Skenderbega Mihal-oglu. Korvin je doveo pod Zvornik brojne topove i druge sprave za opsadu. Posto je dobro osigurao put, kojim bi mogla doci turska pomoc, poceo je tuci grad iz to­pova a onda je zapovjedio juris. I sve je bilo uza­lud. Zvornicka je posada u teskom momentu sa­znala da joj se sprema pomoc i to ju je silno ohrabrilo.Ova je vijest kod Madzara stvorila paniku i kralj je digao opsadu i skoro u divljem bijegu po­vukao se preko Save. U prikazivanju uzroka po­vlacenju, kao i u kronologiji, ponesto se razlikuju Thalloczy i Truhelka.
Godine 1688 zauzeli su Austrijanci na krace vrijeme Zvornik. Oko 4000 izbjeglica sklonilo se u Sarajevo i cim su se Austrijanci povukli, oni se povratise u svoj zavicaj. Druge dvije opsade bile su bezuspjsne. Pri zadnjoj opsadi zarobio je Ahmed-pasa nesto vojnika i zaplijenio razne sprave. O ovim opsadama govore narodnene pjesme u Hormanovu zborniku.Od zvornickih dizdara po imenu su poznati:
Abdulgani-aga, sin Alijagin, 1711, Osmanaga 1803 i Sulejmanaga, sin Mustafagin. Ovaj zadnji bio je dizdar Donjeg grada i umro je prije 23.III 1818.
Timar Abdulgani-agin bio je u selu Tabundzi (?). Godine 1838 grad je pronadjen u dobrom sta­nju. Tada je u ovom gradu bilo 85 topova, od toga
46 u arsenalu. Osim toga bio je dobro snabdjeven municijom i hranom. Turci su u njemu drzali posadu do 1878. I Austro-Ugarska uprava drzala je u Zvorniku svoju posadu sve do 1918. Od 1878 grad je znatno popravljen.
Od k r a ja XVIII stoljeca smatrao se Zvornik
najtvrdjim gradom Bosne.