BANJVIR,,Trebinje

Oko 1705.g. Osman aga Resulbegovic je u Dubrovnik uputio prijepis careva fermana, kojim je naredjeno zidanje grada. Dr. Safet.beg Basagic kaze da je tvrdjava u Trebinju sagradjena u proljece 1706 godine i sluzbeno se zvala Banjvir.
Zidovi koji i danas stoje bili su gotovi prije crnogorskih napada 1711.g. a odoljeli su i kasnije pred navalama mletacke i hajducke vojske 1714 -1718 godine. Odmah iza rata. 1719. g. oko grada je iskopan HENDEK u koji je dovedena voda iz Trebisnjice, a sa zapadne strane podignut je pokretni most (na cekme cuprija). Takodjer je u okolini grada vec bio izgradjen citav sistem malih utvrdjenja mjesta ciji su se branitelji, u slucaju potrebe, u njih uvlacili.
Trebinje je , dakle, izgradjeno i utvrdjeno u vrijeme kapetanovanja Osman –pase Resulbegovica, vrsnog i velikog vakifa, a tu fizionomiju, sa manjim pregradjivanjima i dogradjivanjima, zadrzalo je sve do posljednjeg rata. ON je u gradu podigao dvije dzamije (jednu na ime Sultana Ahmeda III, pa se zove Careva ili Stara (Atik) dzamija 1719, a druga je nosila njegovo ime Osman pase Resulbegovica. Dalje je izgradio tabiju, divanhanu i hendesku kulu, svoju rezidenciju (konak), vise ducana i stambenih zgrada, mekteb, medresu, musafirhanu i sahat kulu.
Povlacenjem muslimana iz primorskih krajeva svi objekti islamskih obiljezja koje su, za oko 200 godina svog gospodstva, izgradili u Novom i Risnu, Persatu itd. bili su unisteni mletackom rukom. Svojim povlacenjem 1687 godine u Trebinje, oni su poceli graditi, za svoje potrebe, kako sakralne tako i profane objekte. Neke od mahala koje su podigli nosile su nazive po njihovim zavicajima kao Risan mahala ili porodicama Osmanovica mahala, ili po necemu drugom, Careva, Pasina mahala i sl. Neke su se porodice naselile u Policama, neke na Gradini, druge u Hrupeljima i Gorici, i selima oko Trebinja. Kad su Mlecani 1717 g. zauzeli Imotski, nekoliko porodica izbjeglo je u Trebinje i nastanilo se u Krsu.
Treba reci da je prva dzamija u Trebinju sagradjena u Policama, vjerovatno u drugoj polovini 17 stoljeca i bila je kratkog vijeka, jer su je zapalili uskoci Stojana Jankovica i Ilije Smiljanica koncem tok vijeka. Oni su cesto napadali Trebinje i okolinu, pljackali. Jedne su godine upali na Bajram i pobili sve muslimane koji su u njoj klanjali. Mjesta gdje je njihove leseve izbacila Trebisnjica nazivaju se Sehiti i Oglavci.
Sve do austoro-ugarske okupacije 1878 godine muslimanska groblja su se nalazila van gradskih bedema i zauzimala su znatan dio novog dijela Trebinja. General Babic, austrijski komandant, naredio je da se uklone groblja, a na njihovim mjestima da se podignu parkovi: Kalajev park gdje su vakufski ducani i glavni park koji i danas postoji i koji je nekad citav bio groblje, koje je prije 1930 godine netragom nestalo. Mezari su bili i pored dzamije u Policama.
Interesantno je da dio grada koji se zove Bregovi, iako je teren potpuno ravan, i u kojem je Osman pasa Resulbegovic podigao rezidenciju, a kasnije ljetnikovac (londzu), tako da se citav kompleks zove Begova kuca, pa se posve logicnim cini da je naziv Begovina (Begovi) evoluirao u Bregovi.

Na tromedji BiH, Hrvatske i Crne Gore, na krajnjem jugoistoku BiH nalazi se Trebinje.
Granici sa Dubrovnikom , Herceg Novim i Niksic , Bileca, Ljubinje i Neum i sve do 1945.g. izlazi na more u dolini rjecice Sutorine , u zalivu Topla kod Herceg Novog, kada se ovaj drugi bosanskohercegovacki izlaz na more "ukida" pod nerazjasnjenim okolnostima .

KULA NORINSKA I BRSTANIK-Opuzen

Kula Norinska je monumentalna utvrda iz 16. stoljeca, uz rijeku Neretvu, nasuprot usca pritoke Norin po kojoj kula nosi ime, a tik uz magistralnu cestu na ulazu u grad Metkovic.
Povijest Kule Norinske predstavlja i povijest cijele doline Neretve. Radi svoje znamenitosti i povijesne uspomene, naselje koje je nastalo s druge strane Neretve prozvalo se upravo po njoj — Kula Norinska, a danas je sjediste i istoimene opstine. O vaznosti Kule svjedoci i podatak da je ona bila na starom grbu nekadasnje opstine Opuzen, pod koju je administrativno pripadala, a i danas se nalazi u grbu grada Opuzena. Kula je podignuta kao branic Turskog carstva od upada venecijanskih brodova u Neretvu. U vojne svrhe koristena je do 19. stoljeca kad je pretvorena u vjetrenjacu, a danas je vrijedni spomenik kulture, nazalost dosta zapustena i obrasla brsljanom.

Ne zna se precizno godina kada je Kula sagradjena, ali se zna da je gradjena oko 1500. godine, odmah po dolasku Turaka u dolinu Neretve.
Kraj cetrnaestog i pocetak petnaestog stoljeca predstavlja kraj slobodnih drzava jugoistoka Evrope. Godine 1453. Osmanlije osvajaju slavni Carigrad i od tada se jos slobodnije krecu ka balkanskom poluotoku. Sultan Mehmed I., koji je oborio Carigrad i hvalio se da je "dva carstva i dvanaest kraljevina srusio, a dvije hiljade gradova osvojio", 1463. godine zauzima i Bosnu. Devetnaest godina kasnije, 1482. godine pod njegovu vlast pada i Hercegovina. Potom su Turci 1483., godinu dana iza pada Hercegovine, preoteli i porusili:
BRSTANIK
tvrdjavu kraj danasnjeg Opuzena, danas zvanu Gradina. Tu je tvrdjavu sagradio bosanski kralj Tvrtko i prodao je kasnije Dubrovcanima.
Ubrzo potom pala je i cijela danasnja neretvanska dolina i pridruzena Hercegovackom sandzaku, a 1499. godine i cijelu tadasnja neretvanska krajinu s Makarskom. Tada se neretvanskom krajinom nije zvala samo dolina Neretve, nego citav predio od Neretve do Cetine, po nekadasnjoj samostalnoj srednjovjekovnoj Neretvanskoj knezevini.

NERETVANSKA KRAJINA je bila u rukama hrvatsko-ugarskih kraljeva do 1440. godine, kada je Stjepan Vukcic Kosaca, gospodar Hercegovine, oduzima hrvatskom kralju i drzi je samo dvanaest godina. 1452. godine krajinu osvajaju Mlecani i drze je u posjedu sve do osvajanja od Turaka.
Znajuci da je Neretva prirodni ulaz u Hercegovinu i Bosnu, Turci su se upravo izgradnjom Norinske kule pobrinuli da ovaj prolaz utvrde i tako neprijatelju zatvore ulaz s mora. Ova jaka utvrda izgradjena je usred Neretvanske Doline,gdje Norin utjece u Neretvu.

VIDOSKI-Stolac utvrda

Tvrdjava u Stocu locirana je na jednom obronku brda Stolacki grad, nedaleko od lijeve obale rijeke Bregave, gdje joj se rusevine i danas vide. U izvorima od pocetka proslog stoljeca spominje se pod imenom Vidoski, a ovo ime dobila je po rijeci Videstici ili Vidovoj rijeci koja se danas zova Bregava. Sjevernji manji dio Stolackog polja, kojim tece rijeka Radimlja, zove se opet Vidovo polje.
Vidoski se prvi put u izvorima spominje 18. februara 1444. godine kao grad u zemlji Hercega Stjepana. Turci su ga zauzeli ubrzo poslije 1465. godine i u njihovoj vlasti je ostao sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Iz jedne bibliografske biljeske saznajemo da je tvrdjava Vidoski u vilajetu Hercegovini bila 1593. godine rusevna (harab). U Memibegovica opisu Bosanskog pasaluka i Putopisu Evlije
Celebije nema spomena gradu u Stocu, sto znaci da je on polovinom 17. stoljeca bio zapusten i nenaseljen. Turci su ga obnovili nakon mira u Karlovcima 1699. godine zbog cestih napada uskoka iz Dalmacije koji su, narocito za vrijeme kandijskog rata 1645. do 1699. godine, u manjim cetama dolazili do Stoca, pljackali sve do cega bi dosli i u zarobljenistvo odvodili sve muslimane koje bi zive uhvatili. Prilikom obnove grada pocetkom 18. stoljeca Turci su ovdje sagradili sedam cetvrtastih kula spojenih do dva metra debelim zidovima, zatim kulu za municiju (barutanu, dzebhanu), dzamiju, deset catrnja (cisterni) za vodu i niz stambenih zgrada. Ovdje su stanovali: dizdari, kapetani, posadnici tvrdjave i njihove porodice. U grad se moze uci samo s istocne strane do koga iz centra mjesta vodi usku serpentinasti put. Ovo je sve do pocetka proslog stoljeca bio najprostraniji grad u Herecegovini. Naselje Stolac je suburbium grada Vidoski.

POCITELJ

Pocitelj predstavlja tvrdjavu koja potjece iz srednjega vijeka. Nalazi se uz lijevu obalu rijeke Neretve kod Capljine. Utvrda je stitila ulaz u dolinu donje Neretve na putu iz Drijeva prema Biscu. Prvi put se Pocitelj navodi u povelji za vojvodu Stjepana Vukcica 1444. (Posichell, Vdobranah castello con lo contato). Kasnije je pomenut 1448 (castrum Beczitel) i 1454. (civitate Pozitell cum pertinentiis suis).
Dugo vremena pogresno se smatralo da je u Pocitelju bilo bosansko kraljevsko brodogradiliste u 14. vijeku. Cuveni drugi novi grad kojeg je Tvrtko I. Kotromanic gradio 1483. u primorju zvao se Brstanik. On je pogresno smjestan da se nalazi kod Pocitelja pa je i odredjena aktivnost oko Tvrtkovog brodogradilista, a i prodaje soli, dovodjena u vezu sa Pociteljem. Kasnije su historicari dokazali da je Brstanik bio dalje od Pocitelja, pa je sve ostalo sto se povezivalo za Pocitelj ostalo bez ikakvoga osnova. Uprkos tome i danas se moze procitati u literaturi da je Pocitelj zidao Tvrtko 1483., i da je tu bilo brodogradiliste. Pocitelj je imao znacajnu ulogu u sukobima sa Osmanlijama.

BLAGAJ-Grad Herceg Stjepan

U antickom dobu na podrucju Blagaja je postojalo ilirska utvrda i rimski castrum. U vrijeme bizantskog cara Justinijana izgradjeno je nekoliko utvrdjenih gradova na tom porucju. Blagaj se spominje u Konstantin Porfirogenetovom djelu De administrando imperio (O upravljanju imperijom) kao "Bona", dio Zahumlja. Za vrijeme Stefana Nemanje Zahumlje je bilo pod dominacijom Raske drzave, i krajem 12. stoljeca zupan Jurko je podigao crkvu svetog Kuzme i Damjana. Zahumlje postaje dio bosanske drzave u 14. stoljecu u vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanica. Tokom 15. stoljeca Sandalj Hranic Kosaca i njegov sinovac Stjepan Vukcic Kosaca vladaju podrucjem Huma i Blagaja sve do dolaska Osmanlija 1466. Inace, Blagaj je pripadao podrucju Bisca, a podrucje je poznato kao rezidencijalno mjesto bosanskih vladara i roda Hranica, Kosaca. U historijskim izvorima Blagaj je prvi put pomenut 1423. Za vrijeme Osmanlija Blagaj je bio sjediste Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko mahala, medju kojih su Carska, Hasanagina, Bunska i Galicici. Grad je imao sedam dzamija, dva hana, cetiri musafirhane, medresu, dva mekteba, tekiju, cetiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica s dvadeset osam mlinova. Do 1835. godine Bosnjaci muslimani cine vecinu stanovnistva, no za vrijeme austrougarskog razdoblja Bosnjaka krscana (katolika i pravoslavaca) je dvostruko vise. U to doba izgradjena je katolicka crkva 1908. god. i pravoslavna crkva 1893. godine. Poslije su dogradjeni zvonici 1933. do katolicke i 1934. do pravoslavne crkve.

DRACEVAC,Novi

Novi (Herceg Novi) je srednjovjekovni grad u Boki Kotorskoj koji je osnovao kralj Tvrtko I. Kotromanic. Njegovo danasnje ime Herceg Novi potice od titule hercega Stjepana Vukcica Kosace.
Grad Novi (nazivan: Sveti Stefan, Novi, Castrum de Sottorina, Castrum Novum, Novi Grad, Herceg Novi) stvoren je planski od strane kralja Tvrtka I. Bosanski kralj Tvrtko I. je nastojao da se oslobodi ekonomske ovisnosti u primorju pa je naredio osnivanje novog grada u Dracevici (Novi) i u Slanskom primorju (Brstanik). U njima je planirao otvoriti slanice i trgove za prodaju soli. Izgradnja Novog zavrsena je 1382., ali prvobitna namjera nije ispunjena. Tvrtko je odustao od slanica i prodaje soli, a zauzvrat je dobio trg Drijeva. Grad Novi je dobio drugu funkciju.
Novi je smjesten u sredini zupe Dracevice u Topaljskom zalivu, nedaleko od ulaza u Bokokotorski zaliv. Prvi njegov naziv je Sveti Stefan. Novi je bio rezidencija vojvode Sandalja Hranica Kosace, Stjepana Vukcica i njegovih nasljednika. Tvrtkovu ekonomsku politiku primjenjivao je Stjepan Vukcic koji je u Novom otvorio tkaonicu. Osmanlije su zauzele Novi 1482., kao zadnje uporiste ranijeg posjeda roda Kosace.

BOBOVAC

­BOBOVAC
je bio najvazniji grad u sredovjecnoj Bosni. Do ovoga grada dolazimo od mjesta Catica na pruzi Sarajevo—Samac, cestom do Sutje­­ke (9 km), a odavde losim putem uz potok Trstenicu i dalje na Poljansku rijeku i njenu vrlo usku dolinu, koja se mjestimice toliko suzuje, da je va­ljalo u stijeni isjeci stepenice, kojima se penje
uz krs zvani Ljestovace. Prosav taj tjesnac (Sutjesku) dolazimo do sastava pritoka Borovice i Miokovice, koji cine Poljansku rijeku. Odavde se vidi strma, krsevita kosa i na njoj podor nekad slavnog grada Bobovca. Podor grada, na vrhu te kose, zovu stanovnici onog kraja Gornji grad, a podor na stepenici ispod njega Donji grad.
Zub vremena unistio je tvrdi Bobovac tako, da bi bilo vrlo tesko doci do tlorisa. Najveci dio je zarastao u sumu. U gornjem gradu se jos vidi ko­mad coska velike cetveraste kule, a u donjem prostrano, zidom opasano dvoriste, i u sredini se razabire trag zdenca. Oba su grada bila spojena zidom. Bobovac bijase vazan i slavan grad, u kome su rado boravili bosanski vladari. U njemu se cu­vala i kraljevska kruna. Kralj Stjepan Ostojic spominje ga u svojim listinama "slavni dvor kraljev­stva mi u gradu Bobovcu", a Stjepan Tomaz nazi­va Bobovac "nase stono mjesto".
Sredinom XIV stoljeca povijest (biljezi prvu epizodu koja se odigrala oko Bobovca. Ban Stje­pan Kotromanic, slijedeci primjer svoga oca, isao je za tim, da svoju banov inu sto vise prosiri. Go­dine 1349 ote on Srbima Travuniju, kojom su do­ tada vladali knezovi srpski, te je pripoji svojoj mladoj drzavi, a car Dusan, da se osveti banu,
provali s vojskom u Bosnu i pade pod Bobovac, koji je vec onda bio glavna tvrdjava u Bosni. Car je uzalud opsijedao tvrdi grad. Ne mogavsi ga zauzeti, dize opsadu i povrati se u svoju zemlju. Ovom epizodom ulazi Bobovac u povijest Bo­sne, a i kasnije se cesto spominje.
U Bobovcu su banovi i kraljevi izdali vise li­stina i primili brojna "strana poslanstva". O svemu tome govori podrobnije dr. Ciro Truhelka u djelu
"Nasi gradovi". I Sutjeska i Bobovac izgubili su donekle svoju vaznost stupanjem posljednjeg bo­sanskog kralja Tomasevica (1461—1463) na prijesto, jer je on 1461 ucinio Jajce svojom prijestol­nicom.
Koliko je bila dicna prva pojava Bobovca u historiji, toliko je bila zalosna epizoda, kojom Bo­bovac zakljucuje svoju egzistenciju. Kada je, na­ime, g. 1463 silni osvajac Mehmed II presao Drinu da osvoji Bosnu, pade mu vojska pod Bobovac.
Kralj je bio posao u Jajce da okupi tamo vojsku oko sebe, koja bi imala suzbiti Osmanlije, a u Bo­bovcu osta nesto posade pod zapovijedi kneza Radaka.
Radak, nadajuci se u turskoj sluzbi svojoj sre­ci, i ne pomisli na odbranu, vec ponudi sultanu sam predaju grada. Sultan uze grad a izdajicu
dade u ime place strmoglaviti niz jednu stijenu u ponor, a proglasujuci tu osudu izrece,da kako li ce Radak njemu sluziti, kada je svome rodjenome vladaru bio izdajica. Narod oko Bobovca jos i danas pokazuje onu stijenu, pod kojom je izdajica nasao svoju placu, te je po njemu zove Radakovicom. Osvajaci ne ostavise u Bobovcu ni kamen na kamenu, vec ga do temelja razorise, a grada ne­stade gotovo sa povrsine zemlje, te mu u daljnjoj povijesti Bosne nema vise ni spomena.
Ono malo podora, sto je jos ostalo na onom pu­stom, strmom krsu, sto se na buri i vjetru razasulo, tek je jedna od najsvetijih relikvija bosan­skih, jer je svaki kamen tamo svjedok nekada­snje slave bosanske, ali i rasula Bosne.
Skoro svi nasi historiografi slozni su u tome, da je Bobovac propao kobne 1463 godine. A ipak nije bilo tako. Iz kronike Konstantina Mihajlovica znamo da
su Turci pod Bobovcem salili velike topove, za­uzeli grad i u nj smjestili posadu. Tu o izdaji Radakovoj nema ni spomena. Konstantin je kao jenicar sudjelovao pri opsadi i zauzecu ovog grada.
Turski kronicar Dursunbeg bio je upravitelj financija za vlade sultana Mehmeda Fatiha i po­red svoje sluzbe pisao je kroniku, u koju je uno­sio ono sto je sam vidio ili od ocevidaca cuo. O pohodu sultanovu na Bosnu pise Dursunbeg izmedju
ostalog i ovo: "I tako konak po konak, katkad preko planine, nekad opet poljem i dolinom, predjose put, po prilici za dva mjeseca. Carski je cador bio ra­zapet na granici te zemlje. Prethodnica pobjedo­nosne vojske stize pod grad Bobovac, koji je naj­istaknutiji grad zemlje Bosne. Ucescem obiju stra­na razvi se golema bitka, neobicno veliko krvo­prolice. Ali unatoc svekolikoj njegovoj jacini i neosvojivosti, prije no sto je i stigao sultan, da ga vidi, bozjom pomocu carske vojskovodje oruzanom rukom otvorise mu kapije tako lako kao sto jutarnji povjetarac lako otvara njezne pupoljke."
Koliko je Bobovac nastradao ovom prilikom, ne zna se, ali svakako puno nije, jer se u oba tursko-ugarska ugovora, sklopljena 1503 i 1519 g. spominje medju gradovima u onom dijelu Bosne, kojim su Turci tada vladali. U gradu je bila i po­sada, kojoj je zapovijedao jedan aga (dizdar) i imao svoga cehaju (zastupnika).
Gradu, odnosno posadi, pripadao je ogroman posjed oko Bobovca. To potvrdjuje jedna isprava kadije u Brodu (Zenica), napisana sredinom muharema 908 (21 juli 1502), koja pruza i druge dra­gocjene podatke iz onog tamnog perioda bosanske proslosti. Ova se isprava ocuvala u jednom selu u neposrednoj blizini Bobovca i to u originalu i
prijepisu. Original je napisan na papiru dugom 26, a sirokom 20 cm, nalijepljenom na svilenom platnu, a prijepis na papiru 22/24 cm. Oba su pri­mjerka ponesto ostecena, ali svaki na drugom mje­stu, pa je tekst potpun. Ovdje donosim doslovan
prijevod,:

"Sta je u ovom, slaze se sa originalom. Prenio ga je siromah Dervis Ali b. Sejh Bedrudin, mevla (kadija) u mjestu boraca, kadiluku Brod. Bog mu oprostio!
Ovo je napisano radi slijedeceg:
Neferi (vojnici) sa cehajom i agom tvrdjave Bo­bovca, koja pripada brodskom kadiluku (kotaru),
dosli su serijatskom sudu i izjavili slijedece: "Mi trazimo da se odrede granice zemlje, kojom mi raspolazemo u okolici spomenute tvrdjave. Prema izvjestaju obavijestenih te granice zemlje u su­sjedstvu spomenute tvrdjave, kojom mi raspolaze­mo, jesu slijedece: Najprije ispod Ljestovacke cu­prije niz potok, pa oda tale gore na klanac, koji ide sredinom stijena, odatle opet gore prcma Ljestovackim glavicama, pa po stijenama do vinograda.
Onda do drugog vinograda na stijenama, odatle opet do stijene, gdje se orlovi legu, odatle na Pogledski put, pa gore na Okvrgu Glavu, pa odatle
Hridu i Karaul gradini, Okvrginom Samoboru i njivi Sulejmana, a onda upravo strmo prema guvnu, pa opet strmo guvnu Kalimdzica Muslihudina, pa na guvno Sapsala Mehmeda, a odatle krilom Crvene Stijene do mlinskog jaza (benta) i prelazi
preko prelaza na potoku, pa do benta mlinskog upravo gore prema Hridskom prelazu, pa krovom Crvenih Stijena do Branice, mjesta na kojem se teferici, po putu koji dolazi iz grada, pa medjama njiva uz gornju stranu puta gore Okvrgi, pa na
vrh Okvrge, pa preko Mijakovica, Dragovica i puteva, koji dolaze iz grada, strmo prema malom po­toku silazi, a odatle stemo do benta gradskog mli­na, a onda gore s gornju stranu Barak-basine basce do Suhodola, pa preko malog Popravolja izlazi
na Okvrgu, a onda upravo gore glavi Okvrge do Kraljeva Gumna, zatim rubom sume s gornju stra­nu Karaule do Hamzine krcevine s gornju stranu cesme, s gornju stranu jame iznad Klokota, na vrhu stijene, a odatle strmom stijenom do potoka
i zavrsava se kod prelaza ispod cuprije."

Posjed tvrdjave u starim granicama nije udru­zen sa stanovnicima okolnih sela. Ovo se saznalo od obavijestenih ljudi iz sela Kocevce, koji su osta­li od osvojenja sultana Mehmeda: Grgur Orlovic, Ratko Petresin; iz Mijakovica: Kolak Mahmut,
Karadjoz Jakub i Hamza; iz Dragovica: Zivan i nje­govi sinovi, Sa rudza Hasan, Dobresinov sin Alija, Rodnic Stepan, Pavle, Bogilja, Vukac i njegovi si­novi, Sa rudza Nikola; iz Glumcica: stari Mihovil, Bozidar i Miladin; iz Rotanja: stari Juraj i Milorad; iz Poljana: stari Juraj s rodom, i Cavcic Ivan koji je muselim i brat mu Vladislav, kovac Petar; iz Lucica: Silja i sin mu Nesuh, Dolic Mihovil; iz
Tesave: stari Rodim; iz Ricica: Sudza Aladzos i Bajramlu; iz Sutiske: Telal Husein i knez; iz Sla­vina: stari Nesuh.
Ti starci i pouzdani i izabrani sijedi ljudi dali su izvjestaj, i spomenuta ogranicena zemlja osta­vljena je ljudima iz tvrdjave i ovo je na zahtjev u sidzil uneseno sedinom muharema 908 godine.
Svjedoci:
Stari Sirmerd Puscic,
Lufti-Celebi sin Balibegov,
Ali-Celebi sin Balibegov,
Dana Halil,
Vinitmil sin Dana Halilov,
Bekir-lu Sandzak,
Musa halifa,
Mehmed-Celebi iz Mostanice,
Sulejman spahija,
Sise Jusuf beg,
Aga Vrlice Alijaga,
Dobojski dizdar Mustafa-aga i drugi."
Daljim napredovanjem Turaka u Bosni i u osta­lim bosanskim zemljama Bobovac je izgubio svaku stratesku vaznost, pa je napusten i prepusten zubu vremena, a njegova posada premjestena u neki zasada nepoznati grad blize granici. Desilo se to
prije 1626 g., jer se te godine navodi medju dru­gim napustenim gradovima u Bosni.
Iz jednog zenickog sidzila zna se da je dizdar Bobovca neki Osmanaga nepoznate godine sagra­dio dzamiju u selu Janjici u nahiji Zenici. U tu dzamiju postavljen je carskim beratom novi imam;
IZVORI,LITERATURA:
--Klaric,Jirecek,Roskiewicz,Miklosic--Schematismus misionariae provinciae Bosnae Aregentinae--
\